Scene koje Libanon ne pamti: Papa Lav XIV. spojio podijeljenu naciju

Gotovo cijeli Libanon – kršćani, muslimani, Druzi i pripadnici svih zajednica koje čine složenu mozaik-državu – u nedjelju je udahnuo isti zrak i dijelio isti prostor, dočekujući papu Lava XIV. u atmosferi kakva nije viđena desetljećima. Čak su se i žestoki politički suparnici, koji godinama nisu izgovorili ni riječ jedni drugima, našli u istom predvorju Predsjedničkog kompleksa, potisnuvši razlike koje inače upravljaju njihovim životima. Taj trenutak jedinstva mnogi Libanonci opisuju kao gotovo nestvaran: Papa je, barem na jedan dan, uspio učiniti ono što generacije lokalnih političara i međunarodnih posrednika nisu – vratiti osjećaj zajedničkog identiteta i nade. U svom obraćanju, Lav XIV. pozvao je narod da krene "teškim putem pomirenja", podsjećajući da postoje rane koje ne nestaju preko noći, rane koje ne pamtimo samo kao pojedinci nego i kao zajednice, kao narodi, rane koje katkad trebaju cijele generacije da se smire. Rekao je da, ako ne liječimo sjećanja, ako ne radimo na približavanju onih koji su bili povrijeđeni, poniženi ili zlostavljani, mir ostaje nedostižan ideal, a društvo ostaje zaglavljeno u krugu ponavljanja iste boli.

Govoreći iz predsjedničke palače, Papa je izrazio zabrinutost zbog osjećaja mnogih Libanonaca da se odluke koje određuju njihov život donose daleko od njih, u rukama nekolicine koja djeluje izvan dosega javnog interesa, gotovo kao da je to neizbježna sudbina zemlje. Podsjetio je da je libanonski narod "jako patio zbog ubilačke ekonomije", nestabilnosti koja dolazi i izvana i iznutra, ekstremizma, identitetskih sukoba i ratova, ali da je unatoč svemu pokazao nevjerojatnu sposobnost iznova započeti. Za Papu, mir je više od ravnoteže sila – to je kultura življenja zajedno, sposobnost da se razlike prihvate, a suprotstavljene strane pomire kako bi surađivale za istu budućnost. Mirotvorstvo, rekao je, nije odsustvo sukoba nego hrabrost da se ustraje u zajedničkom životu. Istaknuo je milijune Libanonaca koji, tiho i bez pompe, svakodnevno služe miru – učitelji, liječnici, radnici, trgovci, roditelji, obični ljudi koji svojim životima održavaju vezivno tkivo države. Pozvao je i one na vlasti da cilj mira stave iznad političkih i osobnih interesa, jer se odgovornost koju nose ne tiče samo njih, nego i generacija koje dolaze. Lav XIV. u Bejrut je stigao poslijepodne, iz Istanbula, na svoj prvi posjet Libanonu nakon 2012. godine.

Službeni doček imao je sve elemente državnog spektakla: tri predsjednika, visoki državni i vjerski dužnosnici, vojne počasti, brodovi koji su trubili u luci, te dva borbena zrakoplova koja su pratila Papin avion prije slijetanja. Bila je to dobrodošlica kakva se u Libanonu rijetko viđa, gotovo ritual potvrde da zemlja unatoč svim krizama želi pokazati svoje najbolje lice. Papa je poseban naglasak stavio na mlade, pozvavši ih da ostanu u svojoj zemlji, unatoč dugogodišnjem egzodusu koji je ispraznio razrede, fakultete, sjemeništa, bolnice i čitave obitelji. "Bježanje je ponekad lakše", rekao je, "ali ostati, ili se vratiti, zahtijeva hrabrost i mudrost". Poručio im je da Libanon treba njihove ruke, njihovo znanje i njihovu snagu, jer bez mlade gene racije ne postoji ni obnova ni budućnost. Obraćajući se cijelom narodu, opisao je Libanonce kao ljude koji ne odustaju, koji prkose okolnostima i koji su više puta pokazali da znaju ponovno ustati iz ruševina, bilo da su to ruševine rata, ekonomije ili nade.

Otpornost Libanonaca nazvao je svjetionikom za sve istinske mirotvorce. Predsjednik Joseph Aoun odgovorio je snažnim riječima, nazvavši Libanon domovinom slobode i dostojanstva za svakog pojedinca. Naglasio je krhku, ali jedinstvenu ravnotežu u kojoj kršćani i muslimani žive različiti, a ipak ravnopravni, te upozorio da bi nestanak bilo koje zajednice doveo do urušavanja identiteta i pravednosti cijele nacije. Rekao je da bi paraliza Libanona otvorila vrata novim regionalnim rasjedima u kojima bi eksplodirala razna lica ekstremizma, od intelektualnog do krvavog. Papa Lav XIV. je zaključio da pomirenja nema bez zajedničkog cilja, bez kolektivne vizije u kojoj dobro nadvladava zlo koje je pogađalo generacije Libanonaca. Njegova poruka bila je više od apela – bila je poziv da svaki pojedinac, svaki dužnosnik i svaki pripadnik zajednice postane dio procesa ozdravljenja. Jer Libanon, zemlja ranjena ali ne slomljena, može krenuti naprijed samo ako pogledi prestanu biti okrenuti prema prošlim bitkama i ako se ruke ispruže jedne prema drugima.