Scene iz posljednjeg dana orbanovske i prvog dana postorbanovske Mađarske

U jednom trenutku u noći s nedjelje na ponedjeljak učinilo mi se da haluciniram i gledam trenutke pada Berlinskog zida. Već je bila prošla ponoć, a pobjednički skup stranke Tisza pretvorio se u spontani ulični party. Na pozornici, s koje je sat-dva ranije svoj pobjednički govor održao budući premijer Peter Magyar, sada su već stajali neki DJ-i koji su baš u tom trenutku puštali su “Push It!”, stari hit benda Salt-N-Pepa iz 1986., a ja sam iznad svoje glave vidio kako ljudi plešu, kliču i vesele se poredani na kamenoj ogradi koja, gledana iz perspektive niže dunavske obale, izgleda kao zid. Pobjeda Petera Magyara bila je, naravno, dugo predviđena i očekivana, ali svejedno je trenutak spoznaje te pobjede u izbornoj noći, i trenutak kad je premijer Viktor Orban priznao poraz, oslobodio toliku količinu pozitivne energije koja se uglavnom viđa samo u demokratskim revolucijama sa sretnim završetkom. Bilo je nešto u toj sceni plesa na zidu, u tim zvukovima glazbenog hita iz 1980-ih, i u toj spontanoj eksploziji energije na ulicama što me na trenutak podsjetilo na atmosferu pada Berlinskog zida.