Posljednjih se dana već mnogo toga reklo o slučaju Sandre Benčić i njezinoj riječi "stoka". No zanimljivije od same uvrede pokazalo se njezino naknadno objašnjenje: potvrdila je da se uvreda odnosila na HDZ te poručila kako ne smatra da je najveći problem hrvatske politike u toj jednoj riječi, nego u onome što ona vidi kao zarobljavanje institucija. "Ne pristajem", kaže, "na politiku u kojoj je veći problem riječ izgovorena u frustraciji nego sustav koji tu frustraciju svakodnevno proizvodi." Pogledajmo postoji li problem u toj jednoj riječi. I što je stvarni problem toga slučaja.
Čak i ako se prihvati medijski raširena teza o zarobljenim institucijama, borba protiv takvog sustava dehumanizacijom političkih protivnika ne donosi rješenje. Ona samo proizvodi novi, potencijalno još gori tip političkog radikalizma. Da je Sandra Benčić rekla kako je izgubila živce i izgovorila nešto što nije smjela, priča bi završila istoga dana. Ljudi katkad planu; događa se to i političarima. Međutim, ona nije ponudila ispriku niti je objasnila zašto je pogriješila. Naprotiv, pokušala je objasniti zašto je njezina reakcija opravdana. Nije, dakle, problem ono što je rekla u afektu, nego ono što je rekla nakon afekta.
Zašto Sandra Benčić smatra razumljivim i opravdanim nazvati nekoga stokom? Riječ "stoka" nije slučajan verbalni eksces. U toj jednoj riječi sažet je politički stil koji ta političarka godinama demonstrira u Hrvatskom saboru i javnom prostoru. Svatko tko je dulje prati mogao je primijetiti da njezini govori nisu obilježeni samo političkim neslaganjem. U njima se često osjeća puno više: bijes, netrpeljivost i moralni prijezir prema političkim protivnicima, što se zorno očituje i u njezinu tonu, gestikulacijama i izrazima lica. Osobito kad govori o HDZ-u, a daleko najviše kad spominje Andreja Plenkovića.
Naravno da političari imaju pravo biti strastveni; demokracija nije natjecanje u pristojnosti. Ali postoji razlika između oštre kritike i prijezira, između političkog sukoba i uvjerenja da su protivnici toliko moralno inferiorni da više ne zaslužuju ni elementarno poštovanje. Sandra Benčić prešla je baš tu granicu. Ona već godinama nastoji ostaviti dojam racionalne, tolerantne i uključive političarke. Legitimno je to političko pozicioniranje, no ona svjesno zaboravlja da se politička tolerancija ne mjeri odnosom prema istomišljenicima. Lako je biti tolerantan prema ljudima koji dijele naše vrijednosti – prava se tolerancija mjeri odnosom prema onima čija stajališta smatramo pogrešnima, pa čak i štetnima. Zato riječ "stoka" iz usta Sandre Benčić ima mnogo veću političku težinu nego kad bi je izgovorili mnogi drugi političari. Ona je uvrijedila svoje protivnike, ali je istodobno razotkrila svoju prijetvornost. Tim je postupkom pokazala da se politička poruka koju godinama šalje drastično razlikuje od njezina stvarnog političkog mentaliteta.
Izgovorena vulgarnost nije presedan za hrvatski politički prostor; naslušali smo se kojekakvih prostota. No problem je što dolazi od osobe koja se postavlja kao moralni arbitar hrvatske politike. A posebno je važno zato što Sandra Benčić nije samo jedna od 150 saborskih zastupnika. Ona je na prošlim parlamentarnim izborima bila kandidatkinja za premijerku, pa su kriteriji za nju viši. Građani imaju pravo procjenjivati nečiji program, ali i karakter, temperament i sposobnost samokontrole. Nitko ne očekuje emocionalno sterilne političare, no osoba koja želi voditi Vladu mora biti sposobna kontrolirati emocije. Upravljanje državom podrazumijeva donošenje odluka pod pritiscima neusporedivo većima od onih na sjednici saborskog odbora. Ako politički protivnici postaju "stoka" već u rutinskoj parlamentarnoj proceduri, kako li tek izgleda političko rasuđivanje kad su ulozi mnogo veći?!
No ovaj slučaj otkriva i nešto šire od "fenomena" Sandre Benčić. Posljednjih godina sve češće gledamo političare koji ne grade popularnost snagom svojih prijedloga, nego intenzitetom svojega gnušanja. Njihova glavna politička poruka nije "evo kako ćemo riješiti problem", nego "pogledajte koliko prezirem one druge". Takva politika počiva na osjećajima, a ne na argumentima. Ona ne okuplja birače oko ideja nego oko zajedničkog neprijatelja. Ne proizvodi razumijevanje nego ogorčenost. Ne traži političke protivnike nego moralne krivce.
Najproblematičniji političari nisu oni koji misle da su u pravu. Takvi su gotovo svi političari. Najproblematičniji su oni koji počnu vjerovati da su moralno superiorni svojim protivnicima. Kad političar povjeruje da predstavlja "dobro", a onaj drugi "zlo", njegov protivnik više nije netko tko griješi, nego postaje netko tko zaslužuje prijezir. U toj točki prestaje demokratski pluralizam, a počinje političko sektaštvo. Zato je naknadno objašnjenje Sandre Benčić važnije od same uvrede. Ono pokazuje da riječ "stoka" nije doživjela kao pogrešku koju treba povući, nego kao reakciju koju treba objasniti. Time je uvreda dobila ideološko opravdanje. A kad političar počne opravdavati vlastiti prijezir prema protivnicima, tada problem više nije jedna riječ – problem postaje način razmišljanja. U demokraciji protivnik nije ni stoka ni neprijatelj. On je građanin koji misli drukčije i kojemu su birači dali jednako pravo na političko predstavljanje kao i drugim političarima. Kad političar prestane prihvaćati tu jednostavnu činjenicu, istog trenutka prestaje biti vjerodostojan zagovornik pluralizma. Koliko god se razmetao tolerancijom i uključivošću.
Ovaj slučaj otkriva politički temperament i političku nekulturu Sandre Benčić, a ponajviše granice njezina političkog kapaciteta. Političarka koja vlastiti prijezir prema protivnicima ne doživljava kao problem, nego kao opravdanu reakciju, pokazuje ozbiljnu demokratsku nedoraslost. To možda nije problem za stranačku aktivisticu, ali jest za osobu koja je mislila da može voditi Vladu Republike Hrvatske.
Zbilja je šteta što Dotičnica nije živjela u doba velikog rata. Napravila bi sjajnu karijeru.