Ulogom kućnih ljubimaca u životu djece predškolske i školske dobi i njihovim potencijalnim utjecajem na emocionalno-socijalni razvoj djece nedavno su se pozabavili i stručnjaci Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Na koji način odrastanje uz kućnog ljubimca može utjecati na dječje emocionalno doživljavanje, ponašanje i razvoj? Je li pri tome važna samo prisutnost ljubimca u djetetovoj neposrednoj okolini, vrsta životinje ili je važnija kvaliteta odnosa između djeteta i kućnog ljubimca? Kad se uopće javlja dječje zanimanje za životinje, samo su neka od pitanja na koja su u istraživanju nastojali odgovoriti mr. Gordana Keresteš, mr. Gordana Kuterovac, dr. Vlasta Vizek-Vidović i dr. Lidija Arambašić.
Kućnog ljubimca ima čak 90 posto obitelji
Broj obitelji koje u svojim domovima drže neku vrstu kućnih ljubimaca doista je impozantan, i prema nekim istraživanjima provedenima u svijetu iznosi oko 90 posto. Kućne ljubimce najčešće drže upravo one obitelji koje imaju djecu predškolskog i školskog uzrasta, a kako se, posebice u urbanim sredinama, smatraju ravnopravnim članovima obitelji, ne začuđuje što znatno utječu na ponašanje i doživljavanje svojih vlasnika.
Djeca pokazuju zanimanje za životinje tek u drugoj polovici prve godine života. Djeca čije obitelji nemaju kućne ljubimce tada se, zapravo, u većini slučajeva prvi put susreću sa životinjama. Pri tim prvim susretima često oklijevaju u prilaženju, a nerijetko pokazuju i prve reakcije straha. To je posve normalna reakcija, jer se dijete dotad nije susrelo sa životinjama i one za njega znače posve nove i neobične podražaje, tvrde mr. Keresteš i mr. Kuterovac.
Nakon navršene prve godine života djeca pak pokazuju veliko zanimanje za životinje i, više nego za igračke s likovima životinja, razvijaju snažnu povezanost s njima. Djeca traže blizinu svojih ljubimaca. Oni ih mogu razvedriti ili utješiti kad su tužni, a u školskoj dobi ta privrženost još i jača, kao i prijateljstva koja su tada čvršća i intenzivnija. Djeca su, naime, u toj dobi osjetljivija na potrebe i stanja svojih ljubimaca pa to iskustvo generaliziraju i u susretima i socijalizaciji s drugom djecom i manje su usamljena, a aktivnosti oko njege ljubimaca pospješuju i djetetov osjećaj odgovornosti, potvrdu vlastite vrijednosti i samopoštovanja.
Najomiljeniji - psi
U procesu sazrijevanja, od sedam do 14 godina, druženje s kućnim ljubimcima pomaže djeci i u razvoju kognitivnih sposobnosti. Takva djeca imaju i zrelija stajališta prema smrti nego djeca koja nemaju kućnih ljubimaca, imaju više znanja o biologiji i svjesniji su ekoloških problema, tvrde dr. Vizek-Vidović i dr. Arambašić. Bolest, smrt ili odbijanje od strane ljubimca za dijete, međutim, može biti i izvor stresa, ali i mogućnost da nauči kako se nositi sa stresom.
Rezultati mnogih istraživanja pokazuju da djeca najviše vole životinje s krznom, a osobito su im omiljeni psi. Njima su znatno jače privržena nego, primjerice, ribicama ili pticama. Budući da je predškolska dob i svojevrsno kritično razdoblje za formiranje stavova prema kućnim ljubimcima, otkriveno je kako među vlasnicima kućnih ljubimaca u adolescentnoj i odrasloj dobi od 14 do 49 godina najpozitivnije stajalište prema ljubimcima imaju osobe koje su prvu životinju imale u dobi mlađoj od šest godina. Najnegativnija stajališta imaju pak osobe koje su prvog ljubimca dobile nakon 10. godine života.
Piše Jolanda RAK-ŠAJN