Rat ulazi u opasnu fazu, panika u Kremlju, a utjecajni ruski analitičar priznao poraz

Ruski rat protiv Ukrajine u punom opsegu sada traje dulje od Prvog svjetskog rata. Iako je još uvijek daleko kraći od Drugog svjetskog rata, ušao je u fazu u kojoj sumnje više ne dolaze samo od ruskih neprijatelja, već i od ljudi koji su nekoć čvrsto vjerovali da Kremlj može ostvariti sve što je obećao. Kritika više nije ograničena na antiratne liberale, prognanike ili zapadne analitičare. Ona se pojavljuje među vojnim blogerima, vanjskopolitičkim misliocima bliskima režimu, bivšim dužnosnicima, tehnokratima, poslovnim ljudima i običnim Rusima koji su sve frustriraniji troškovima rata. Najznačajniji su glasovi onih koje nije lako optužiti da su protivnici Kremlja. Vasilij Kašin, jedan od najuglednijih ruskih analitičara vanjske politike, nedavno je u časopisu Rusija utjecajnom u globalnim poslovima ustvrdio da je izvorni cilj Rusije – eliminacija "antiruskog režima u Kijevu" – "fundamentalno nedostižan". Prema njegovu mišljenju, postizanje takvog cilja zahtijevalo bi vojnu okupaciju gotovo cijele Ukrajine, što je za Rusiju "tehnički nemoguće".

Slična upozorenja pojavljuju se i u materijalima namijenjenima timu Sergeja Kirijenka, zamjenika šefa Putinove predsjedničke administracije. U jednom od izvješća ističe se da vlast mora znati kada je trenutak za zaustavljanje: svako daljnje prekoračenje značilo bi poraz, a nastavak SVO-a pretvorio bi se u Pirovu pobjedu.

Aleksej Čadajev, nacionalistički politički strateg koji je dosljedno podržavao sukob s Zapadom, upozorio je da nastavak sadašnje putanje ne vodi prema pobjedi, već prema “potpunom porazu”. Njegova kritika nije usmjerena protiv legitimnosti ciljeva, već protiv iscrpljivanja države u težnji za ciljevima koji postaju sve teže ostvarivi. Proratni vojni dopisnik Jurij Kotenok požalio se: „Vojna situacija se samo pogoršava, posebno u usporedbi s '22. i '23. Na dijelovima fronte Rusija nema samo manjak ljudstva – kategorički, fizički nema ljudi.“

Većina ovih glasova i dalje ostaje predana ruskim geopolitičkim ciljevima. Međutim, sve su svjesniji da je rat u odnosu na izvorne političke ciljeve postao strateški neuspjeh. Rusija je 2022. krenula u rat s ambicijama koje su daleko nadilazile Donbas i Krim: brzo zauzimanje Kijeva, uklanjanje ukrajinskog vodstva, okupacija većeg dijela zemlje i uništenje Ukrajine kao neovisne države. Očekivala se brza pobjeda koja bi pokazala nemoć NATO-a i vratila Rusiji dominaciju nad postsovjetskim prostorom. Umjesto toga, četiri godine kasnije Ukrajina je opstala kao država, njezin nacionalni identitet je jači nego ikad, NATO se proširio, a Kijev je sve bliže Europskoj uniji.

Posebno je indikativna situacija na Krimu, koji je od 2014. bio središnji simbol Putinova trijumfa. Danas ga Ukrajina pretvara u logističku noćnu moru za Rusiju – napadima dronova i raketama uništava opskrbne rute, skladišta i infrastrukturu. Istodobno, ukrajinski udari dosežu duboko u ruski teritorij, uključujući Moskvu i Sankt Peterburg, što ruši osjećaj sigurnosti u srcu Rusije. U samoj Rusiji rat se osjeća kroz gašenje mobilnog interneta, rast cijena, ograničenja usluga i sve učestaliju cenzuru. Mnogi Rusi to doživljavaju kao stalnu neugodnost bez jasnog kraja.

Unutar političkog establišmenta pojavile su se tri glavne struje. Tvrdolinijaši traže eskalaciju, veću mobilizaciju, veće izdatke i strožu kontrolu, pragmatičari zagovaraju neki oblik pregovora kako bi se učvrstile teritorijalne stečevine i sačuvali resursi, a treća skupina, najbliža Putinovim javnim izjavama, zagovara nastavak borbe bez priznanja pogrešaka iz 2022.

Rusija i dalje može nanositi veliku štetu Ukrajini i prijetiti eskalacijom. No sve glasnija rasprava unutar zemlje pokazuje da čak i mnogi zagovornici rata priznaju realnost koju je prije nekoliko godina bilo politički nezamislivo prihvatiti: pobjeda u obliku u kojem je prvotno zamišljena više ne postoji, piše Stuart Dowell politički novinar i komentator koji prati Poljsku te srednju i istočnu Europu za TVP World.

Video