Robert Jarni ili što je s društvom u kojem komesari potkazuju klaunove

U predmodernim društvima, gdje su svi moralni i profesionalni kriteriji drugorazredni u odnosu na mjerilo svih mjerila: odanost gospodaru, u pravilu se događa da ljudi mimo svoje volje postaju junaci i antijunaci. Tako i Robert Jarni: najčuveniji i daleko najbolji lijevi bek od hrvatske samostalnosti, prvi koji će s njime biti usporediv bit će Ivan Perišić, kad pod stare dane u Interu zaigra beka. Jarni je bio dugogodišnji reprezentativac, originalni Vatreni, jedna od Ćirinih beba, među dvojicom-trojicom najzaslužnijih za broncu u Francuskoj 1998, te jedini, ali doista jedini, koji je od svih u toj reprezentaciji Hrvatske bio nezamjenjiv i nenadomjestiv. Pritom, odan tuđmanovac, koji je pristajao uz sve one rituale i ceremonijale - od ruke na srcu do potpisa na kojekakve političke i parapolitičke proglase - kojima je nogometna reprezentacija sjedinjena s gospodarevim svijetlim likom, Jarni je po svemu bio nacionalni junak. Samo jedno ga je činilo nesavršenim: nije nastupao za Kroaciju, Hašk-Građanski ili kako se već Dinamo u kojem trenutku zvao. I to mu, dok su sjećanja bila svježa a stari je gospodar bio živ, nije zamjerano. Uostalom, “Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi cijela Hrvatska”. Može tako dok god je brat drugotan, dok god je manji i slabiji, ili dok god prihvaća da su svi kriteriji drugorazredni, u odnosu na odanost gospodaru. A on, pak, navija za Dinamo. I svojoj je stranci u zavjet ostavio da je Dinamo ustvari Hrvatska.