Jedinstvena vjerska, kulturna i civilizacijska institucija u koju su “šutljivi ljudi” iz 16 europskih zemalja donijeli ono najvrednije što je Europa tada imala. Tako je trapistički samostan, odnosno opatiju “Marija Zvijezda” u Delibašinu Selu pokraj Vrbasa, predgrađu Banje Luke, tijekom prošlogodišnjeg obilježavanja 150. obljetnice postojanja opisao banjalučki biskup Franjo Komarica. Samostan je osnovala skupina od sedam monaha iz njemačke opatije Mariawald 1869. godine, dok su još u Bosni vladali Turci.
Trapist Franz Pfanner godinama je tražio mjesto gdje bi osnovao samostan. Pokušao je u Mađarskoj pa nije išlo. Pokušao je u Hrvatskoj pa ga je odbio tadašnji Hrvatski sabor. A onda je, boraveći u Slavoniji, saznao da je moguće u Turskoj, kako se tada govorilo, austrijskim državljanima kupiti posjed. Tada on prelazi Savu, dolazi u Banju Luku i nakon mnogih peripetija doista kupuje zemlju, ali ne kao redovnik, nego kao austrijski veleposjednik. Tu je sagradio samostan i prvu crkvu, ali bez zvonika, koji tad nije bio dopušten.
Školovali 5000 dječaka
Zahvaljujući ocima trapistima, banjalučki je kraj od prvih dana njihova dolaska doživio pravi procvat. Pamti ih se po tome što su napravili pivovaru, razne tvornice, pokrenuli parni stroj... Prva žarulja u Banjoj Luci zasvijetlila je upravo iz hidroelektrane koju su podigli trapisti, i to prije nego u daleko razvijenijem Zagrebu. I današnja banjolučka pivovara, u kojoj ističu 1873. kao godinu početka proizvodnje svojega čuvenog “Nektar” piva, nastala je zapravo na temeljima i tradiciji trapističke pivare. Štoviše, upravo su trapisti bili ti koji su pokrenuli proizvodnju piva u tim krajevima. Početkom 20. stoljeća trapistička je pivara bila jedna od većih u Bosni i Hercegovini, njezino se pivo pilo i u Dalmaciji, Crnoj Gori, Albaniji...
Osim u Banjoj Luci, trapisti su pivnice otvorili i u Jajcu, Prnjavoru, Bosanskom Novom i drugim mjestima. Nažalost, Prvi, a zatim i Drugi svjetski rat i komunistički režim zadali su težak udarac ovom samostanu, a stanje se dodatno pogoršalo nakon posljednjeg rata i srpske agresije u BiH. Trapistički samostan koji je do početka 20. stoljeća bio najveći na svijetu s više od 200 članova danas se pretvorio u najmanji, sa svega dva monaha. No ono što je Franz Pfanner započeo iz male kolibice ostat će trajan doprinos stanovništvu ovoga kraja.
– Zapravo ovo više i nije samostan, nego samo župa. Od dvojice preostalih trapista jedan je postao župnik u Gradiški, a drugi je ostao ovdje u naselju Trapisti – kaže mons. Ivica Božinović, župnik župe Presnače i ekonom u Banjalučkoj biskupiji.
Prema njegovim riječima, biskup Komarica svojim je opisom iz uvoda teksta zapravo citirao jednoga srpskog povjesničara iz Banje Luke koji je prijateljevao s trapistima i spremao jednu knjigu koju nikada nije izdao jer je, nažalost, umro. Proučavajući trapiste, on je rekao da su oni napravili tako snažan civilizacijski iskorak u Banjoj Luci jer su imali zaokruženu cjelinu industrije, poljoprivrede, gospodarstva i školstva. I ono što se premalo spominje – trapisti su u svom samostanu imali osnovnu školu, zanatske škole s 27 različitih zanata, gimnaziju te visoku filozofsko-teološku školu. Kroz njihovu pučku školu, od osnutka do Drugog svjetskog rata kada joj je rad nasilno prekinut, prošlo je više od 5000 dječaka, i to ne samo iz Bosne nego i iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Češke, Slovačke...
– Kada bi neki dječak ovdje završio zanat, trapisti su mu davali tzv. list osposobljenja, odnosno diplomu, najosnovniji alat njegova zanata, i tražili majstora kamo će ga uputiti kao kalfu. Odavde su čak mladići išli na obuku majstorima u Strumicu da i sami postanu majstori. Dakle, na sve strane tražili su mogućnost da se ti dječaci školuju i počnu drukčije živjeti – nastavlja Božinović.
Oci trapisti godinama su gradili duhovno i materijalno dobro svih stanovnika ovog kraja, bez obzira na vjeru i naciju. No iako se radi o najvećim dobročiniteljima cijele banjalučke regije, zbog maćehinskog odnosa lokalne vlasti i bivše i sadašnje države samostanu i Katoličkoj crkvi nikada nije vraćeno ništa od oduzete imovine, zgrada, zemljišta i šuma. Trapistima je oduzeta sva pokretna i nepokretna imovina bez ikakve nadoknade. U to doba velika samostanska crkva bila je zaključana i u nju se više nije smjelo dolaziti pa se narod okupljao u manjoj crkvi, koja je srušena 1953. Tada su se po kućama u cijelim Priječanima mogli vidjeti veliki križevi i kipovi koje su ljudi noću odnosili iz crkve kako bi ih sačuvali.
– U vrijeme kad je trapistima oduzimana imovina počinjala su i razna suđenja, tako da su preostali svećenici trapisti koji su ovdje bili uglavnom završili u zatvoru pa je samostan jedno vrijeme opustio. Kako su izlazili iz zatvora, šezdesetih godina ponovno se oformila zajednica i tada su izabrali prvog opata Hrvata. Do tada su svi opati bili njemačkog i austrijskog podrijetla – objašnjava Božinović.
Ipak, nije u prekrasnom trapističkom samostanu u Banjoj Luci sve tako crno. Ono na što su u ovoj maloj redovničkoj zajednici najponosniji poznati je sir trapist, čija proizvodnja seže u 19. stoljeće, a nakon nekoliko prekida ponovno je pokrenuta 2008. godine. Receptura jednog od najkvalitetnijih sireva strogo je čuvana tajna koju u samostanu i danas ljubomorno čuvaju. Ime trapist, naravno, ne može se zaštititi, danas se taj sir proizvodi po cijelom svijetu, ali samo jedan od njih je originalan i vezan je za samostan, a proizvodi se u Caritasovoj farmi u Aleksandrovcu pokraj Laktaša. Recept za izradu navodno zna samo jedan redovnik, dok je drugi počeo učiti.
– Naš je sir poznat u svijetu. Kada se spomene riječ trapist, većina ljudi odmah pomisli na sir. Kroz godine je on postao svjetski brend. Međutim, sir trapist samo je jedan, sve drugo što se proizvodi po raznim siranama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je imitacija. Svi oni svoj sir zovu trapist, ali samo naš je originalan – kaže pater Zvonko Topić, župnik u Trapistima.
Kolut sira veći od kotača
Trapisti su inače monaški red koji se ravna prema benediktinskom pravilu “ora et labora” (moli i radi). Pri tome se misli na manualan, ručni rad. Naime, svaki trapistički samostan u svijetu mora imati nešto od čega će živjeti, sam sebe održavati. U različitim samostanima bave se različitim djelatnostima. Samostan u Banjoj Luci živio je od piva i sira, iako sirana nije bila u samostanu, nego u Novoj Topoli, gdje su sir proizvodili svećenici zajedno s njemačkim doseljenicima. Kolut sira bio je veći od automobilskog kotača i vagonima je transportiran u carski dvor u Beču te u kraljevski dvor u Beogradu. Danas je proizvodnja daleko manja, izvoz u Europsku uniju onemogućen je jer zemlje članice štite svoju domaću proizvodnju, ali sir i nadalje pronalazi put do svojih kupaca.
– Dok nije bilo korone, godišnje je u naš samostan dolazilo više od stotinu autobusa turista i hodočasnika iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Mađarske, a pojedinačno i iz cijele Europe, Amerike, Rusije. Svi su oduševljeni našim sirom, svatko tko ga je samo jednom kušao, vraća se i ponovno ga uzima – ističe pater Zvonko.