Tko se jednom na politički med navikne, kad god ima prilike uvijek mu se vraća. U vrijeme u kojem je stasao i kao političar se formirao Ivica Račan, taj su med bile političke denuncijacije. One ne vode danas u Staru Gradišku, ali i njima se nešto može postići. Recimo, poistovjetiš nekoga s Ivićem Pašalićem, bar si malo olakšao dušu ako i nisi našao izlaz.
A Račanu je izlaz bio potreban iz škripca u koji su ga stjerali sukobi u vlastitoj stranci, politički takmaci i iz vlasti i iz oporbe, izranjanje sadržaja dokumenta o trgovanju državnim teritorijem s Drnovšekom, a i gotovo svi mediji u Hrvatskoj. I kad mu se nožica zaglavila između tih kvrgavih stijena, Račan ništa ne opovrgava, samo optužuje "Večernji list" da želi dovesti na vlast Ivića Pašalića, koji inače dobiva manje glasova nego što ih ima njegovo selo, ne izvodi logičan zaključak da je onda i Đurđa Adlešić pašalićevka jer je potvrdila sve ono što smo napisali, ne opovrgava paraf na sporazumu, zacijelo ne bi želio znati da nam je sadržaj njegova "patriotskog" sporazuma dostavljen upravo iz njegova "jedinstvenog" SDP-a, zacijelo ne bi želio da se zna kako je davao signale da je iznimno zadovoljan "Večernjakom" kad smo na stranicama imali slučaj Liburnia i druge teme u kojima nismo milovali Sanadera.
I koliko onda još denuncijantskog meda može Račan polizati? Samo onoliko koliko mu je iz davnih vremena ostalo na prstima pošto su nestale komunističke staklenke, košnice i pčelinjaci. U slast!