Na Farmici nema slobodnog dana, a neki ne idu ni na godišnji odmor. Gladna usta i nestrpljive noge baš svako jutro čekaju obrok i slobodu izvan ograda koje sputavaju neke od njih. Kad bismo ih predstavljali nekome tko ih nikada nije upoznao, za početak bile bi dovoljne samo dvije rečenice, i to one koje su sami o sebi napisali: “Ekipa mladih ljudi odlučila je spasiti lutalice svijeta i udomiti ih. Pronašli smo zemljište, kupili ga i izgradili Sklonište.”
I nisu se zaustavili samo na spašavanju lutalica i njihovu udomljavanju. U skloništu u Breziku Našičkom, nadomak Našica, svoj dom pronašle su i domaće životinje. Pa tako uz 108 pasa njih se četvero, Ivana, Barbara, Tatjana i Martin, brine i o magarcima, konjima, kravama, ovcama, kozama, svinjama, kokama, patkama…I svi su spašeni, prvi magarac stigao je iz okolice Zagreba, a vrata utočišta uvijek su otvarali za one kojima je trebala njihova pomoć.
– Odnedavno imamo ugovor samo s dvije općine iz kojih zbrinjavamo napuštene pse pa imamo i više vremena, nemamo više ugovor s Gradom Našice. I poziva je zbog toga manje pa ne moramo svaki dan izlaziti na teren i reagirati isti tren, što su građani od nas očekivali iako zakon kaže drugačije. Zato se sada možemo više posvetiti životinjama koje su kod nas, baviti se njima, socijalizirati ih, odlaziti primjerice na jezero s njima. Iz istog smo razloga uspjeli udomiti i više pasa. Pronašli su super domove, neki su otišli i izvan Hrvatske. Udomitelji nam šalju fotografije, naši psi idu na more, u toplice, planinare, a mi nismo mrdnuli odavde, i dalje smo na Farmici – kaže nam Ivana Varkonji, predsjednica udruge Farmica koja vodi sklonište.
Za sve koji vole životinje i žele im pomoći, a nemaju mogućnosti udomiti psa ili volontirati u skloništu, pokrenuli su kampanju Be a Hero kojom možete podržati njihov rad i pomoći životinji za koju se želite brinuti. Na web-stranici predstavili su pse koji žive u skloništu u 30 velikih boksova. Uz fotografiju je i detaljan opis iz kojeg možete doznati sve o psu, njegovu dob, narav, što voli, čega se boji. Psima na taj način pomažete da im život u skloništu bude što bolji, da imaju dovoljno hrane, a pomažete im i u veterinarskim troškovima. Sami određujete koliko dugo želite biti heroj i iznos kojim želite pomoći psu, a sami birate i psa o kojem se na takav način želite brinuti.
Zauzvrat, volonteri vam redovito šalju fotografije i priče o vašem psu. Među psima kojima možete pomoći su i Jett, Chippy i Teo. Jett će svom suputniku kojeg nestrpljivo čeka svaki dan učiniti vedriji. Voli ljude svim srcem i najbolje se osjeća u njihovu društvu. Privržen je, razigran i odan. Chippy ima 14 godina i obožava sunce i mirne šetnje. Većinu života proveo je u skloništu i za njega silno žele da upozna ljubav i toplinu pravog doma. Teo je u skloništu tri godine. Imao je godinu dana kad je stao u lovačku zamku i ostao bez jedne šapice. Ne voli mace ni domaće životinje, ali se voli maziti i sklupčati pokraj nekoga na kauču.
Iako imaju manje pasa, a uglavnom se financiraju donacijama i jedva izlaze na kraj s troškovima, samo ih je četvero zaposlenih pa im posla ne manjka.
– Na red je napokon došlo i sređivanje karantene. Konačno ćemo prostor, koji ima i hlađenje i grijanje, urediti onako kako smo oduvijek željeli, ali za to nije bilo vremena. Postavili smo unutarnje i vanjske pločice, a uskoro stavljamo fasadu i uređujemo betonski prilaz karantenama. Stižu nam i nove kućice za boksove, izrađene od sendvič-panela. Većinu već imamo, ovo je nadopuna dok ne zamijenimo sve drvene kućice trajnijima. Sada će sve izgledati onako kako treba. Iako, ako pitate naše posjetitelje i volontere, Farmica i sada izgleda divno – ističe Ivana.
A sve je počelo prije gotovo deset godina kad su prvo utočište Farmice napravili na zemljištu koje su dobili na korištenje. Bez struje i vode, imali su samo pumpu koja se zimi ledila, bila je to nemoguća misija. Usto, smetali su ljudima iz okolnih kuća, nije im se sviđalo što psi laju. I zato su odlučili – kupit će zemljište i graditi sklonište. I to su i napravili, u samo mjesec dana sakupili su donacije za imanje od 4000 metara četvornih na kojem su i sada. Blizu grada, a opet dovoljno udaljeno da nikom ne smetaju. I sami, bez pomoći Grada, Županije ili Države, izgradili su boksove, karantene i sve prostorije koje prema Pravilniku o osnivanju skloništa moraju imati.
Kad su stigli na Farmicu, psi su boravili u drvenom hangaru. Zamijenili su na njemu krov, prilagodili ga i u njemu napravili prve boksove. Hangar je dugo podsjećao na njihove početke. Imaju još jedan podsjetnik, Tominu kućicu sagrađenu u suradnji s Eco dog Hrvatska za volontere koji im od 2023. stižu preko platforme Workaway iz cijelog svijeta. Volonteri više ne borave samo u preuređenim kontejnerima, oni su postali dio Tomine kućice u kojoj su sada i kuhinja, dnevni boravak, sanitarni čvor i mjesto za odmor volontera. Stanovao je tu i Toma, pas po kojem je kućica i dobila ime i o kojem pričaju i volonterima koji ga nikad nisu upoznali. Pas koji je osjetio svu ljudsku okrutnost, preživio je vatru koja je na njegovu tijelu ostavila brojne ozljede i posljedice. Nikad ga nisu udomili, no Tomina kućica za njega je bila spas, nije više bio izoliran u karanteni, već je do posljednjeg dana uživao u društvu volontera.
Iako više ne zbrinjavaju pse s područja grada Našica, odluka je to koju je Grad donio početkom godine izabravši na javnoj nabavi sklonište iz Vinkovaca, sugrađani ih i dalje zovu.
– Ljudi i dalje ne žele slati pse u Vinkovce i ne zovu komunalne redare već nas. Prijavljuju nam da su psi u njihovim dvorištima danima, ali nitko na to ne reagira. Na društvenim mrežama vidimo da se psi dijele, čak i prodaju, najčešće štenad. Nitko o tome više ne vodi brigu i psi će se opet početi nekontrolirano razmnožavati, što znači da će ih biti i na ulicama – govori nam Ivana.
I ovo ljeto na Farmicu su stizali volonteri iz cijelog svijeta. Najviše iz Italije i Njemačke, ali bilo ih je i iz Luksemburga, Nizozemske, Norveške, Kanade, Kalifornije, Teksasa, Kostarike, Argentine, Novog Zelanda i Južnoafričke Republike. Ostaju najmanje dva tjedna, neki i puno dulje, a među njima je i sve više povratnika koji bez Farmice više ne mogu. Tu ih, osim naporna rada, čekaju večeri druženja i razgovora. Neizostavne su priče o životinjama, zbog njih se i vraćaju, jer teško je pronaći toliko bezuvjetne ljubavi na jednom mjestu, a na Farmici je ima dovoljno za sve. Što sve rade i kako žive potražite i na njihovoj Facebook stranici.