Austrijska radio-televizija, onaj poznati ORF koji je u vrijeme agresije na Hrvatsku našoj zemlji pomagao akcijom “Susjed u nevolji”, i dalje ima središnji dnevnik u trajanju od pola sata na svojem drugom programu u 19.30 sati. U četvrtak 5. ožujka taj je dnevnik prvi udarni prilog posvetio temi iz kulture, što se u Hrvatskoj ne može dogoditi, nikada, pa ni tada. No, urednici koji su tog dana u Beču uređivali Zeit im Bild otišli su i korak dalje. I druga i treća vijest središnjeg dnevnika dobro uređene srednjoeuropske zemlje bile su također vezane za kulturu!?
Pa što je to bilo toliko važno tog 5. ožujka 2015. godine da je zaslužilo prvih desetak i više minuta glavne informativne emisije u alpsko-panonskoj zemlji od koje bi Hrvatska imala tako puno naučiti?
Prva vijest bila je posvećena odluci stručnjaka da secesijsko remek-djelo Gustava Klimta, čuveni Beethovenov friz smješten u Palači secesije u središtu Beča ne treba vratiti nekadašnjim vlasnicima. Restituciju murala dugog 34 metra traži obitelj Lederer, koja je davno kupila Klimtovu umjetninu, ali je, razumljivo, nije mogla iznijeti iz Austrije. Nakon Drugog svjetskog rata mural je otkupila (i restaurirala) austrijska država, ali sada predstavnici obitelji Lederer tvrde da cijena nije bila pravedna pa traže povrat vlasništva. Zasad su odbijeni, što su brojni bečki i austrijski ljubitelji secesije pozdravili s oduševljenjem.
Druga vijest iz kulture u središnjem dnevniku pripala je zabrinjavajućim dugovima u saveznom bečkom kazališnom holdingu čiji su sastavni dijelovi Bečka državna opera, Bečka narodna opera i Burgtheater. Prema podacima koje je iznio direktor holdinga, dug je u sezoni 2012./13. iznosio 22,3 milijuna eura, a u sezoni 2013./14. popeo se na 28,4 milijuna eura. Direktor kazališnog holdinga taj je dug nazvao opasnim za život i pozvonio na uzbunu. Kao glavni krivac za milijunske dugove optužena je, među ostalim, i tinjajuća dugogodišnja inflacija. Po bečkim izračunima, u petnaest godina tri bečka državna kazališta primila su ukupno 228,8 milijuna eura manje javnog novca, i to samo zbog inflacije. Objašnjenje je jednostavno. Dotacije se nisu smanjivale, ali u petnaest godina vrijednost novca uporno je padala pa se za istu količinu novca ne može obaviti isti opseg posla, platiti isti broj umjetnika, nabaviti ista količina potrebnoga materijala, platiti komunalije…
Iako je Bečka državna opera, primjerice, smanjila dug sa 1,5 milijuna na 600.000 eura, dok je Burgtheater svoj dug smanjio za više od šest milijuna eura, izlaza nema bez snažne državne budžetske reakcije, ali i rasprodaje kazališne imovine, odnosno pomoćnih zgrada, skladišta, stanova…
Treća tema iz kulture bila je posvećena kulturocidu u Iraku gdje ISIL-ovci uništavaju drevnu asirsku kulturu, na zgražanje cijelog svijeta koji mirno gleda kako se ekshibicionistički uništavaju arheološke iskopine, muzejski predmeti i cijeli muzeji. Kada gledaju austrijski dnevnik, austrijski državljani doista mogu pomisliti da je kultura nešto jako važno. Da je tu riječ o informacijama koje su od vitalnog značenja za svakodnevni život. A gledajući ovaj tehnički neispravan središnji jednosatni mućak HRT-a, hrvatski državljani znaju samo jednu stvar: da su u Hrvatskoj političari bitniji od nacionalnog likovnog blaga, kazališnih dugova ili kulturocida.
>> Joža Horvat – priča o moru i mobilizaciji protiv nepismenosti
>> Smije li čovjek koji je glumio Dražu igrati u Dubrovniku?