Desetljećima prije europskih država i Sjedinjenih Američkih Država, Island je tog hladnog, siječanjskog dana, prije 91 godinu, Zakonom broj 38, postao prva zapadna zemlja koja je legalizirala pobačaj. Tehnički, legaliziranjem pobačaja led je prvi probio Sovjetski Savez, pod Vladimirom Lenjinom, koji je prvi legalizirao pobačaj na zahtjev, izdavši 18. studenog 1920. uredbu kojom su dopušteni besplatni pobačaji u bolnicama. No, ključno je istaknuti da je ta odluka, koja je bila presedan u ranim godinama dvadesetog stoljeća, ipak poništena 27. lipnja 1936. godine. Sovjetski Savez je, pod Staljinom, od 1936. do 1955. snažno ograničio pravo pobačaj. Razlog za poništenje legalizacije bila je u prvom redu zabrinutosti zbog pada nataliteta, jer samo u Moskvi su se na jedno rođenje obavljala čak tri pobačaja. No, ta zabrana, praćena pro-natalitetnim mjerama, samo je dovela do porasta broja ilegalnih zahvata i povećanja smrtnosti žena. Poništenjem odluke status tadašnjeg Sovjetskog Saveza, kao pionira u legalizaciji pobačaja, doveden je u pitanje, pa je Island ušao u povijest kao prva zapadna zemlja koja je legalizirala terapijski pobačaj pod ograničenim okolnostima, čime je pokrenula trajne promjene na Zapadu.
Iako taj Zakon iz 1935. nije dopuštao pobačaj na zahtjev, bio je revolucionaran jer je, osim u slučajevima silovanja, incesta i opasnosti za zdravlje majke, po prvi put u obzir uzimao i teške socijalno-ekonomske prilike. Siromaštvo ili nepovoljna obiteljska situacija postali su tako legitiman razlog za prekid trudnoće, čime je zakonodavstvo priznalo da ekonomska i socijalna stvarnost izravno utječu na dobrobit žene i njezine obitelji.
Zanimljivo je da iza te povijesne odluke nije stajao jedinstveni feministički pokret, koji je u međuratnom razdoblju na Islandu bio podijeljen po pitanju reproduktivnih prava. Tada jedina žena u parlamentu, Guðrún Lárusdóttir, čak se protivila uvođenju socijalnih razloga kao osnove za pobačaj. Inicijativa za donošenje zakona potekla je od Glavnog medicinskog službenika, tada najvišeg zdravstvenog autoriteta u zemlji, što ukazuje na to da se na problem gledalo prvenstveno kroz prizmu javnog zdravstva i sprječavanja opasnih, ilegalnih pobačaja.
Nakon tog povijesnog, sljedeći veliki korak u borbi za reproduktivna prava na Islandu dogodio se tek u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, s jačanjem drugog vala feminizma. Radikalna feministička skupina, "Crvene čarape", pokrenula je tada intenzivnu javnu raspravu tražeći da se pravo na odluku
o prekidu trudnoće u potpunosti prepusti ženi. Njihov aktivizam kulminirao je donošenjem novog zakona, 1975. godine, koji je značajno liberalizirao uvjete - pobačaj je postao dopušten na temelju šireg spektra socijalnih razloga sve do kraja 16. tjedna trudnoće. Ipak, za prekid trudnoće i dalje je bilo potrebno odobrenje dvojice liječnika i socijalnog radnika, a žena je morala proći obvezno savjetovanje.
Bio je to svojevrstan kompromis, a potpuna pobjeda za zagovornike prava na izbor stigla je tek u 21. stoljeću. Nakon višegodišnjih rasprava, islandski parlament je, u svibnju 2019. godine, s 40 glasova za i 18 protiv, izglasao novi, moderan zakon kojim je ženama konačno dano pravo da samostalno zatraže prekid trudnoće do kraja 22. tjedna, bez potrebe za vanjskim odobrenjem ili navođenjem posebnih razloga. Protivnici reforme strahovali su da će takva liberalizacija dovesti do porasta broja pobačaja, no službeni podaci pokazali su suprotno. Broj zahvata nije se povećao, a velika većina, gotovo 94 posto pobačaja, i dalje se obavlja unutar prvih 12 tjedana trudnoće. Ova činjenica srušila je jedan od ključnih argumenata protivnika prava na izbor i potvrdila ono na što su aktivisti godinama upozoravali - liberalni zakoni ne potiču pobačaje, nego ih čine sigurnijima i dostupnijima. Isto tako restriktivni zakoni ne smanjuju broj pobačaja, već ih samo čine opasnijima, jer prisiljavaju žene na traženje nesigurnih metoda prekida trudnoće, što dovodi do alarmantnog porasta zdravstvenih rizika i smrtnosti.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije 23.000 žena svake godine umre od posljedica nesigurno izvedenih pobačaja, dok deseci tisuća pretrpe teške zdravstvene komplikacije poput krvarenja, infekcija, septičkog šoka ili perforacije maternice. Priča o Islandu stoga nije samo povijesna crtica, nego i snažan podsjetnik da je pristup sigurnom i legalnom pobačaju temeljno ljudsko pravo i ključan element javnog zdravstva i istinske ravnopravnosti.
Od pionirskog koraka Islanda, te 1935. godine, svijet je prošao kroz dramatične promjene. U posljednjih nekoliko desetljeća gotovo 50 država liberaliziralo je svoje zakone o pobačaju. U većini zapadnih zemalja široka legalizacija pobačaja dogodila se tek 1960-ih i 1970-ih godina, a u ožujku 2024. Francuska je postala prva zemlja na svijetu koja je pravo na pobačaj zaštitila ustavom. Danas, prema podacima Centra za reproduktivna prava, oko 59 posto žena reproduktivne dobi, odnosno gotovo milijarda njih, živi u zemljama koje, u širem smislu, dopuštaju pobačaj. Ipak, borba je daleko od kraja. Čak 41 posto žena, njih više od 680 milijuna, i dalje živi pod restriktivnim zakonima. U preko dvadeset zemalja, uključujući El Salvador, Honduras, Nikaragvu, Dominikansku Republiku i Maltu, pobačaj je potpuno zabranjen, čak i onda kada je život žene ugrožen.
Odmah se sjetim nekih ljevičara i ljevičarki i pomislim na pobačaj kojeg ni slučaajno ne podržavam.