Dok Bliski istok ponovno ključa pod pritiskom rata, Benjamin Netanyahu potvrđuje odlazak izraelske delegacije u Dohu, u kojoj se odlučuje sudbina primirja u Gazi i mogućnost razmjene zarobljenika. Iako Hamas traži tri ključna jamstva, trajni prekid vatre, povlačenje izraelskih snaga i međunarodnu humanitarnu kontrolu, izraelski premijer odbacuje njihove amandmane kao neprihvatljive. Usred neprekidnih borbi, političkih prijepora u Tel Avivu i sve snažnijih pritisaka s ulica i iz Washingtona, ključni igrači pokušavaju balansirati između vojne dominacije, političkog opstanka i međunarodnog posredovanja.
Izraelska delegacija, koju predvode visoki sigurnosni dužnosnici uključujući Shin Bet i Netanyahuova savjetnika, upućena je u Dohu usred eksplozivne situacije i rastegnutih pregovora o prekidu vatre u Gazi. Iako je Netanyahuov ured potvrdio da su Hamasovi amandmani neprihvatljivi, istodobno je dao zeleno svjetlo za nastavak pregovora pod, kako su sami nazvali, “stalnom vatrom”.
Odluka da se ide dalje s pregovorima dok ratni stroj melje Gazu signalizira dvoličnu i izuzetno riskantnu igru Izraela, koji, s jedne strane, šalje izaslanstvo u Dohu, a s druge intenzivira bombardiranja u središnjem i južnom dijelu Gaze. I dok Netanyahu planira put u Washington i sastanak s Donaldom Trumpom, koji bi mogao najaviti sporazum o Gazi već u ponedjeljak ili utorak, na terenu se razara ono malo što je ostalo od civilne infrastrukture. Ratno zrakoplovstvo udara po šatorima i kućama raseljenih, dok UN apelira za hitnu pomoć i pristup ugroženima.
Hamas jasno postavlja tri uvjeta: trajni prekid vatre, povlačenje izraelskih snaga na linije od 2. ožujka te da UN preuzme humanitarnu odgovornost. Njihov stav nije kalkulantski, nude sve zatvorenike u roku od 24 sata ako se osigura da rat neće biti nastavljen. Međutim, Netanyahu balansira između američkog pritiska, unutarnje krajnje desnice i vlastitog političkog preživljavanja.
U Kairu se priprema paralelni kanal s Hamasom i Islamskim džihadom, dok Egipat i Katar posreduju u komunikaciji s Washingtonom oko jamstava. To ukazuje na duboku podijeljenost ne samo između sukobljenih strana nego i unutar izraelskog establišmenta, gdje dio političara, poput Ben-Gvira, traži nastavak totalnog rata, okupaciju Gaze, zaustavljanje pomoći i masovnu emigraciju Palestinaca.
Ben-Gvirove izjave na platformi X nisu izoliran slučaj, već sve otvoreniji pokušaj da se pritisne Netanyahua da se odrekne bilo kakvog sporazuma. Optužuje ga da pregovara o predaji, da nagrađuje terorizam i kompromitira sigurnost Izraela. Pritisak desnice nije samo retorički, iza njega stoji i prijetnja destabilizacije vlasti ako Netanyahu popusti. Istodobno, Netanyahu pokušava ostaviti dojam kontrole i odlučnosti, dok zapravo klizi između dvije vatre, one u Gazi i one na domaćoj političkoj fronti.
Situaciju dodatno komplicira plan izraelske vlade da potakne masovno preseljenje Palestinaca iz sjevera Gaze prema jugu, osobito u područje Rafaha. Na posljednjoj sjednici kabineta raspravljalo se o pretvaranju tog područja u zonu humanitarne pomoći, uz jasan vojni plan koji mora biti spreman do četvrtka. To otkriva strateški cilj Izraela: ispražnjena sjeverna Gaza, pod vojnom kontrolom, i kontrolirano preusmjeravanje stanovništva u pretrpani jug, bez garancija povratka.
No taj plan dolazi uz visoku cijenu. Deseci tisuća Izraelaca izašli su na ulice Tel Aviva, Jeruzalema i Haife, optužujući vladu za nemar i manipulaciju sudbinom izraelskih zatvorenika. Obitelji zatočenih Izraelaca posebno su glasne, ne traže ništa manje od trenutačnog sporazuma koji bi vratio sve zarobljene. Tvrde da Netanyahuova politika vodi njihove voljene u sigurnu smrt i optužuju ga da koristi zatočenike kao pijune u političkoj igri.
Jedna od najglasnijih među njima Einav Zangauker, majka jednog od zarobljenih, apelira na hitan prekid vatre i početak ozbiljnih pregovora. Njezine riječi nose težinu: upozorava da izraelski vojnici neće preživjeti još jedno otezanje. Istodobno, poziva američkog predsjednika Trumpa da iskoristi utjecaj i ne dopusti izraelskoj desnici da sabotira šansu za dogovor.
Dok izraelska vlada nagađa da bi sporazum mogao biti ratificiran već sredinom idućeg tjedna, obitelji zatvorenika pozivaju na mobilizaciju i prosvjede protiv rata, protiv vlade i kalkulantske politike koja njihove sinove drži u klopci. Međunarodno gledano, pritisak je velik, ali i licemjeran.
Washington i dalje šalje oružje u Izrael, istovremeno glumeći mirotvorca. Katar i Egipat pokušavaju izvući barem privremeno olakšanje diplomatskim kanalima, no sve dok ključni uvjet Hamasa, trajni prekid vatre, ne bude prihvaćen, pregovori su osuđeni na stagnaciju. Ono što Izrael trenutačno nudi više nalikuje vojnoj pauzi radi regrupiranja, a ne istinskom primirju.
U Gazi je humanitarna katastrofa već dosegnula nepodnošljive razmjere. Prema izvješćima organizacija za ljudska prava, tisuće Palestinaca drže se u izraelskim zatvorima bez optužnice ili suđenja, podvrgnuti mučenju, uskraćivanju hrane i medicinske skrbi. Mnogi su umrli u pritvoru, a ostatak svakodnevno svjedoči degradaciji ljudskog dostojanstva. I dok Izrael zahtijeva povratak svojih 50 zatvorenika, od kojih je 20 živo, prema njihovim procjenama, Hamas traži ono što bi trebalo biti univerzalno ljudsko pravo: prekid rata, povlačenje okupacijskih snaga i minimum dostojanstva za vlastiti narod.
U konačnici, Netanyahu igra igru s visokim ulozima. Na jednoj strani su američki saveznici i očekivanja međunarodne zajednice da pokaže spremnost na kompromis. Na drugoj su domaći jastrebovi i politički oponenti koji mu dišu za vratom, optužujući ga za slabost i izdaju. A u sredini, u tom smrtonosnom vakuumu, ostaju životi zatvorenika, djece pod šatorima u Gazi, ranjenih bez lijekova, majki koje traže sinove i vojnika koji možda nikada neće izaći iz tame tunela. Sporazum o kojem svi govore postaje sve manje diplomatski dokument, a sve više linija razgraničenja između rata i potpunog kolapsa moralnog poretka na Bliskom istoku.