U trenutku kada Iran potresaju najdublji i najrašireniji prosvjedi od osnutka Islamske Republike, a istodobno raste vanjski pritisak Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, ime Reze Pahlavija mlađeg ponovno izbija u središte političkih rasprava o budućnosti zemlje. Sin posljednjeg iranskog šaha, koji već više od četiri desetljeća živi u egzilu, danas se pojavljuje kao simbol moguće alternative postojećem sustavu, ali i kao figura koja snažno polarizira iransku javnost. Dok prosvjednici na ulicama sve otvorenije dovode u pitanje legitimitet vrhovnog vođe i cijelog poretka, Pahlavi nastoji svoju povijesnu baštinu pretvoriti u politički kapital, nudeći viziju sekularnog, demokratskog Irana u kojem će građani sami odlučiti o državnom uređenju. Njegova otvorena potpora prosvjedima, pozivi sigurnosnim snagama da se okrenu narodu te najava da je spreman doći u Iran čim se za to steknu uvjeti, dodatno podižu političku temperaturu i nervozu režima u Teheranu. Upravo zato Reza Pahlavi mlađi danas nije tek nasljednik srušene dinastije, nego jedna od ključnih figura oko koje se prelamaju nade, strahovi i neizvjesnosti vezane uz mogući "dan poslije" Islamske Republike.Reza Pahlavi mlađi, najstariji sin posljednjeg iranskog šaha Mohammada Reze Pahlavija, već više od četrdeset godina egzila predstavlja jednu od najtrajnijih i najsloženijih političkih figura suvremenog Irana.
Njegovo ime u iranskom društvu i danas izaziva snažne, često suprotstavljene emocije: od nostalgije i nade do nepovjerenja i otvorenog odbacivanja. Rođen 1960. godine u Teheranu, odrastao je u samom središtu monarhijske moći, u razdoblju kada je Iran prolazio kroz ubrzanu modernizaciju, ali i duboke društvene napetosti koje su kulminirale Islamskom revolucijom 1979. Kao tinejdžer, Reza Pahlavi doživio je nagli slom svijeta u kojem je odrastao – pad dinastije, bijeg obitelji, gubitak države i statusa, ali i trajno obilježje političkog izgnanstva koje će definirati cijeli njegov kasniji život. Nakon odlaska iz Irana, školovao se u SAD-u, gdje je završio pilotsku obuku i diplomirao političke znanosti, postupno se oblikujući kao politički akter u egzilu. Smrt njegova oca 1980. godine simbolično ga je postavila na čelo obitelji Pahlavi, ali i u ulogu potencijalnog nasljednika monarhije koja formalno više nije postojala. Upravo tada započinje njegov dugogodišnji pokušaj redefiniranja vlastite političke misije – ne kao šaha u čekanju, nego kao alternativnog glasa protiv Islamske Republike.
Za razliku od autoritarnog modela vlasti koji se veže uz vladavinu njegova oca, Reza Pahlavi posljednjih desetljeća dosljedno ističe da ne traži povratak na prijestolje dekretom ili uz pomoć stranih sila. Njegova temeljna poruka jest da budućnost Irana mora biti odlučena slobodnom voljom građana, putem referenduma o državnom uređenju. U tom okviru zagovara sekularnu državu, parlamentarnu demokraciju, poštivanje ljudskih prava, prava žena i manjina te potpunu depolitizaciju religije. Takva platforma omogućila mu je da se obrati ne samo monarhistima, nego i dijelu republikanaca, liberala i mladih Iranaca koji traže izlaz iz ideološkog i ekonomskog sloma Islamske Republike. Njegova uloga posebno dobiva na težini u kontekstu aktualnih prosvjeda u Iranu, koji su po intenzitetu, geografskom rasponu i otvorenosti zahtjeva ozbiljan izazov samim temeljima režima. Za razliku od ranijih valova nezadovoljstva, današnji prosvjedi ne traže parcijalne reforme, nego otvoreno dovode u pitanje legitimitet vrhovnog vođe i cijelog sustava velajat-e fakih. Reza Pahlavi se u tom trenutku nameće kao jedan od rijetkih opozicijskih glasova s jasnim međunarodnim dosegom, sposoban artikulirati zahtjeve ulice na jeziku koji razumiju zapadne vlade, mediji i međunarodne institucije.
U brojnim istupima pozvao je iranske sigurnosne snage, vojsku i policiju da se ne suprotstavljaju narodu i da prekinu lojalnost režimu koji, kako tvrdi, ulazi u završnu fazu. Posebno naglašava potrebu za organiziranom tranzicijom kako bi se izbjegao scenarij kaosa, građanskog rata ili raspada države, kakav je viđen u drugim zemljama Bliskog istoka. U tom smislu predlaže stvaranje široke opozicijske koalicije u kojoj bi sudjelovali sekularni aktivisti, etničke i vjerske manjine, sindikati i predstavnici dijaspore, s ciljem pripreme privremene vlasti i ustavnog procesa. Njegovi intenzivni kontakti s američkim i europskim političarima, kao i otvorena komunikacija s Izraelom, dodatno su pojačali njegovu međunarodnu vidljivost, ali i izazvali oštre reakcije Teherana. Iranski režim ga sustavno prikazuje kao instrument stranih interesa, upozoravajući da bi njegov povratak značio restauraciju "korumpirane i represivne monarhije". No Pahlavi na te optužbe odgovara tvrdnjom da je upravo Iran pretvorila u međunarodnog pariju, gospodarski osiromašila stanovništvo i izolirala zemlju.
Posebno snažan politički i simbolički učinak imala je njegova najava da je spreman doći u Iran čim se za to steknu minimalni sigurnosni uvjeti, naglašavajući da ne želi biti vođa iz egzila niti "predsjednik na daljinsko upravljanje". Ta poruka, iako zasad teško provediva, snažno rezonira među dijelom prosvjednika i dijaspore, jer sugerira osobni rizik i spremnost da sudbinu dijeli s narodom. Ujedno predstavlja izravni izazov režimu, jer bi njegov dolazak u trenutku masovnih nemira imao ogroman simbolički i mobilizacijski potencijal. Unatoč tome, ostaje niz otvorenih pitanja. Reza Pahlavi nema jasnu organizacijsku strukturu unutar Irana, niti kontrolu nad prosvjednim pokretom koji je spontani, fragmentiran i duboko raznolik. Dio opozicije mu zamjera preveliko oslanjanje na zapadne sile, dok ga mlađe generacije često doživljavaju više kao simbol nego kao konkretno rješenje. Ipak, u trenutku kada se Iran suočava s možda najvećom krizom od svog osnutka, Reza Pahlavi mlađi ponovno se pojavljuje kao jedna od rijetkih figura oko kojih se, barem djelomično, može kristalizirati rasprava o postislamskom Iranu. Između nasljeđa monarhije, realnosti egzila i dinamike ulice, njegova politička sudbina ostaje neizvjesna. No činjenica da se njegovo ime sve češće čuje i unutar Irana i izvan njega pokazuje da, bez obzira na ishod, Reza Pahlavi mlađi više nije samo povijesna fusnota, nego aktivni sudionik trenutka u kojem se odlučuje budućnost iranske države.