Kad se govori o Vukovaru, prvo ime koje izlazi iz usta onih koji su grad voljeli i branili jest 204. brigada – "vukovarska", često opisivana kao legendarna i herojska. Nastala je usred kaosa i pod opsadom: formalno je ustrojena u srijedu, 25. rujna 1991., ali njezini korijeni leže u ranijim lokalnim postrojbama i dragovoljačkim skupinama koje su već danima prije branile grad od sve snažnije JNA i paravojnih jedinica. Brigada je bila rođena pod opsadom – postrojba formirana iz desetina, vodova i satnija, sastavljena većinom od domaćih Vukovaraca, dopunjenih dobrovoljcima iz drugih dijelova Hrvatske i iseljeništva. Ti ljudi nisu imali iluzija: znali su da stoje pred višestruko nadmoćnim neprijateljem, ali nitko od njih nije razmišljao o povlačenju. Na čelu tog skučenog, nedovoljno naoružanog, ali odlučnog obrambenog aparata stajao je Mile Dedaković – Jastreb, časnik s iskustvom u bivšoj JNA, koji je preuzeo zapovijed odmah po formiranju brigade. U listopadu je njegovu ulogu preuzeo Branko Borković, danas poznatiji kao Mladi Jastreb. Ključni pripravnik i simbol obrane sjevernog sektora bio je Blago Zadro, komandant 3. bojne, čovjek koji je Trpinjsku cestu i Borovo Naselje pretvorio u legendarno mjesto otpora. Njihov autoritet i sposobnost organiziranja lokalne obrane presudno su utjecali na to da je grad, iako je na kraju pao, dugo izdržao i postao simbol otpora i simbol cijelog Domovinskog rata.
Ta 204. brigada nije bila klasična, zamišljena i obučena formacija – bila je to živa mreža ljudi i malih jedinica koje su improvizirale, premještale se, spajale civilne i vojničke resurse i borile se ulicu po ulicu. Ustroj brigade činile su pješačke bojne, satnije i topništvo – ona je zapravo preteča budućeg ustroja brigada Hrvatske vojske – koje su branile "kritične zone" – Borovo naselje, cestovne prilaze prema Bogdanovcima, ključne uzvisine s kojih se moglo nadzirati neprijatelja ili spriječiti njegov prodor u grad. Osim izravne borbe, brigada je imala i zadaću zaštite civilnog stanovništva, organiziranja medicinske skrbi, dostave hrane i lijekova, održavanja veza s okolnim mjestima, državnim institucijama i međunarodnim organizacijama – iako su te komunikacije često bile otežane ili potpuno prekinute. Noći su prolazile u rovovima, a podrumski prostori i hodnici razrušenih zgrada pretvarani su u bolnice, ambulante i skloništa. U takvim uvjetima svaka improvizacija značila je život: od pronalaska načina za filtriranje vode do izrade improviziranih eksploziva i protuoklopnih zapreka.
Najpoznatiji teren obrane bila je Trpinjska cesta u Borovu Naselju. Tu su malobrojni obrambeni timovi postavili zasjede protiv oklopnih kolona JNA i svojim pametnim iskorištavanjem terena i protuoklopnim sredstvima izazvali ogromne gubitke neprijateljskim tenkovima – području je brzo pridodan naziv "groblje tenkova". Priče o mladim borcima koji su ručnim bacačima u improviziranim protutenkovskim skupinama zaustavljali neprijateljsko napredovanje postale su legendarne među preživjelima. Slično se događalo i na Sajmištu, gdje su male skupine, često bez radijskih veza, uspijevale danima zadržavati nadmoćnog protivnika. Dnevne borbe odvijale su se u složenim uvjetima: granatiranja, nedostatka lijekova, hrane, vode i municije te rastućeg pritiska JNA i paravojnih jedinica. Unatoč svemu, branitelji su razvijali taktičke manevre, kratke protuudare i stalna premještanja kako bi neprijatelju stvorili dojam da ih je više nego što stvarno jest. Struktura brigadne obrane mijenjala se prema potrebama – pojedine bojne i satnije bile su angažirane na različitim bojištima unutar bivše općine Vukovar: grad Vukovar, Borovo naselje, Mitnica, Sajmište, Trpinjska cesta, okolna sela. Borci su se često prebacivali iz sektora u sektor, ponekad pješice kroz polja pod vatrom, da bi ojačali kritične točke. Svaka ulica imala je svoje branitelje, svaka kuća mogla se pretvoriti u uporište. Vukovarska bolnica, pod stalnim granatiranjem, bila je simbol upornosti i humanosti – liječnici i medicinske sestre radili su u nemogućim uvjetima, bez struje, pod svjetlom svijeća i baterija.
Nakon pada Vukovara krajem studenog 1991., preostali elementi brigade povukli su se prema Vinkovcima i drugim područjima, a mnogi borci nastavili su rat u drugim jedinicama. Iako brojke ne govore sve, one potvrđuju razmjer žrtve: u jednom razdoblju brigade bilo je na popisu oko 1800 – 2200 ljudi (na vrhuncu oko 2200, od kojih je oko 770 bilo u aktivnom borbenom sastavu). Kroz postrojbu je tijekom rata prošlo oko 5,5 tisuća boraca. Ukupni gubici koje je ova brigada doživjela izuzetno su veliki, a brojke kojima se danas raspolaže su sljedeće: poginulo je 923 pripadnika legendarne brigade, njih 457 je nestalo, dok ih je 770 teško ranjeno, a njih 1527 završilo je u zarobljeništvu. Svaki od ovih brojeva nosi svoju priču iza koje se kriju sudbine ne samo tih osoba nego i cijelih obitelji. Mnogi od zarobljenika prošli su torture u logorima Stajićevo, Begejci i Srijemska Mitrovica, a povratak kući, za one koji su ga dočekali, bio je tek početak nove borbe.
Zašto je zovu "legendarna?"
Nadimak je to koji se ne daje olako i koji nije pao s neba; on je ukorijenjen u konkretnim činovima: improviziranim zasjedama koje su pripremane protiv tenkova, domišljatim kontraofenzivama koje su barem na kratko odbijale neprijatelja, ljudskim, humanim gestama poput organiziranja pogrebnih radova, raznošenja lijekova kroz grad, kolektivnoj brizi za ranjenike. U tim trenucima, kad su pojedinci riskirali vlastiti život kako bi donijeli hranu susjedu ili izvukli ranjenika iz ruševina, rađala se legenda.
Pad Vukovara 18. studenoga 1991. bio je trenutak velike tragedije, ali i dokaz veličine onih koji su ga branili do posljednjeg daha. Nakon pada mnogi su branitelji i civili završili u zatočeništvu, izloženi maltretiranjima i lišeni osnovnih ljudskih prava. Ni poslije rata borba nije prestala – vodila se za priznanje ratnog statusa, za uređenje evidencije, za prava branitelja i njihovih obitelji, za podizanje spomenika i očuvanje sjećanja. Nije bilo lako: dokumentacija je bila nepotpuna, mnogi su morali dokazivati svoje sudjelovanje u uvjetima u kojima su zapisi nestali ili položaji bili uništeni, a brojni su branitelji bili u zarobljeništvu.
S vremenom su Grad Vukovar i državne institucije počeli sustavno prepoznavati važnost 204. brigade: vojarna u Vukovaru dobila je njezino ime, postavljene su spomen-ploče, uređen je memorijalni muzej, a obljetnice obrane grada svake se godine obilježavaju uz sudjelovanje preživjelih boraca i obitelji poginulih. Vukovar je u ratu i nakon njega postao metafora stradanja u Domovinskom ratu, a 204. brigada (p)ostala je njegovo srce koje, unatoč svim ranama i nekim počinjenim joj nepravdama, kuca i dalje. Ta 204. brigada bila je živa mreža ljudi i malih jedinica koje su improvizirale, premještale se, spajale civilne i vojničke resurse i borile se ulicu po ulicu. Ustroj su činile pješačke bojne, satnije i topništvo – ona je zapravo preteča budućeg ustroja brigada Hrvatske vojske.
Čast mi je bilo biti pripadnik.