Pošiljatelji poruka nisu razumjeli koncept odgovornosti

Je li vas iznenadila vijest da su autori više od 220 poslanih prijetećih poruka o postavljenim bombama, koje su desetak dana stizale na adrese mnogih hrvatskih institucija, zapravo naši mladići, od čega dvojica srednjoškolci?

Postojala su dva moguća odgovora na to tko šalje prijeteće poruke, to je mogla biti ili grupa lokalnih neodgovornih pojedinaca ili organizirana grupa koja je potencijalno i državno sponzorirana. U našem slučaju, prema raspoloživim podacima, riječ je o nekoliko vjerojatno međusobno nepovezanih pojedinaca. Od mogućih opcija, ova je za nas svakako "bolja".

Iznenađenja nažalost nema, internet nam danas omogućava da jednostavno šaljemo veliku količinu poruka na različita mjesta bez ikakvog troška, a istodobno postoji cijeli niz alata koje je moguće koristiti da bi se sakrili tragovi odakle je poruka poslana. Nisu vam potrebna velika hakerska znanja ili duboko poznavanje računala ili računalnih mreža da biste mogli primati i slati takve tajne poruke.

Ako se danima nije moglo utvrditi odakle stižu te prijeteće poruke o podmetnutim eksplozivnim napravama – jesmo li kao država tehnološki spremni nositi se s tim problemom, uključujući i zaštitu institucija od lažnih dojava i lažnog uznemiravanja, postoje li uopće učinkoviti mehanizmi zaštite od toga?

Nikako se ne bih mogao složiti s pitanjem. Naime, počiniteljima na raspolaganju stoje mnogobrojni alati za zatiranje tragova koji su široko dostupni i besplatni, a postoje stotine uputstava kako se mogu koristiti. Potrebno tehničko znanje počinitelja zanemarivo je ili sasvim nepotrebno i svodi se na instalaciju aplikacije i njezino pokretanje. Istodobno, naša policija suočila se s daleko kompleksnijim zadatkom jer je bila prisiljena u iznimno kratkom roku prikupiti sav dokazni materijal, obaviti odgovarajuće forenzičke provjere kako bi se ustanovile činjenice i rekonstruirale korištene metode.

Potom je bilo potrebno sve zajedno istražiti, uz korištenje međunarodne pravne pomoći i vlastitog znanja, kako bi se došlo do stvarnih počinitelja. Smatram da možemo biti ne samo zadovoljni nego i ponosni na postupanje policije. I da je upravo ovaj, makar ružan primjer, dokaz kako je policija dorasla i suvereno može voditi kompleksne forenzičke istrage za djela počinjena na računalnim mrežama koje se rasprostiru teritorijem više zemalja.

Što se tiče odvraćanja, policija ima dužnost provjeriti svaki imalo kredibilni navod i tu ona nema puno prostora da selektira ili tek tako ignorira dojave. Jedina metoda odvraćanja je upravo ovaj uspjeh policije da vrlo brzo identificira počinitelje, a možemo se samo nadati da će počinitelji biti i adekvatno kažnjeni kako bi postali jasan primjer svima drugima koji će u budućnosti pokušati to isto.

Mladi ljudi zapalili su i zauvijek uništili Vjesnik. Mladi ljudi su slanjem lažnih dojava o postavljenim bombama širili strah i pobuđivali zabrinutost kod svih u zemlji, a njima se to očito činilo zabavnim. Kada je, i zašto, došlo do toga da nam se takvo što počne događati?

Ovo pitanje mnogo je više povezano s obrazovanjem mladih — i ne samo mladih — te s kućnim odgojem i temeljnim životnim vrijednostima koje želimo prenijeti novim generacijama. U ovom slučaju, čini se očitim da pojedinci koji su u to bili uključeni nisu u potpunosti razumjeli koncept odgovornosti za vlastite postupke. Vjerujem kako smo se atomizirali u društvo pojedinaca koji brinu samo o svom vlastitom interesu, bez razumijevanja ili uvažavanja prava i potreba drugih oko nas. Previše brinemo o sebi, a premalo o dobrobiti zajednice u kojoj živimo. To je sistemski problem kojeg će biti jako teško ispraviti, osobito u kratkom roku.