AFRIČKA PRIČA

Ponovno sam vidjela moju Lovisu, a Georgeu sam pronašla sigurno utočište

03.09.2017.
u 08:05
Djeca žive na ulicama, o njima se nitko ne brine, sami su i gladni i treba i pomoći
Pogledaj originalni članak

Kad sam se prvi put vratila, bilo mi je teško, ali tješilo me što sam znala da ću ponovno ići. Tri godine štedjela sam za odlazak, vidjela sam svoju djevojčicu u Ugandi, djecu s kojom sam radila za prvog posjeta Keniji, upoznala Georgea – priča Laura Erceg svoju afričku priču. Godišnji odmor ova 26-godišnjakinja provela je volontirajući u Keniji, zemlji koju je posjetila 2014. još kao studentica Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta. U međuvremenu se i zaposlila, a volontiranje je njezin poseban poziv.

Nitko ih ni ne gleda

Pomalo sebično upitali smo zar se u Hrvatskoj nema kome pomoći.

– Volontiram i ovdje, ali ne može se to usporediti sa situacijom u Keniji, Tanzaniji ili Ugandi, sa slikama gole, bose i gladne djece. Tamo je siromaštvo sasvim drukčije. Što reći kad vidite djevojčicu od 12 godina i 15 kilograma zaraženu HIV-om i oboljelu od tuberkuloze o kojoj se nitko ne brine, djecu od 6-7 godina koja čuvaju mlađu braću i sestre jer mama radi cijeli dan na polju da bi ih prehranila, djecu beskućnike ovisne o ljepilu koju nitko ne primjećuje?

– govori i ponavlja da je važno pomoći. Zna da neće promijeniti svijet, ali svatko svojim malim doprinosom može učiniti puno. Djevojčici Lovisi, o kojoj govori, godinama je sponzor. Malena živi u kućici od blata, u jednoj prostoriji spava njih sedmero, osmero. I to je puno bolje od sudbine dječaka Georgea kojeg je upoznala u Kitaleu na ulici. On je samo jedan od stotinu dječaka beskućnika.

– Ti dječaci ovisni su o ljepilu koje drže u bocama i snifaju, tako zaborave na glad, žeđ i hladnoću. Georgea sam viđala svaki dan, kupovala mu hranu i odjeću, nisam ga mogla samo tako ostaviti na ulici. Smjestili smo ga u rehabilitacijski centar, sirotište. Nakon četiri godine na ulici napokon ima svoj krevet, siguran obrok svaki dan i čistu odjeću – govori i pokazuje sliku dječaka čije će školovanje financirati uz pomoć prijatelja.

Samo tako može se pomoći ovoj djeci jer nema institucionalne skrbi i nitko se ne osvrće na gladnu djecu. Siromaštvo je tamo druga kategorija, ali ne treba žaliti, već nešto napraviti. 

– Ne mislim da mi se treba diviti, nego da bi svatko tko ima priliku trebao pomoći. Puno ljudi tamo ne može napraviti nešto da im bude bolje. Nisu svi siromašni, ali većina ih nema obrazovanje koje je ključno za razvoj – govori djevojka koja je godišnji odmor provela predajući engleski i zemljopis u tamošnjim školama.

Krov prokišnjava

I škole se razlikuju od našeg pojma škole: pod je zemljani, krov limeni, kada padne kiša, svi su mokri, učitelji improviziraju, uglavnom su volonteri. Poslijepodneva je provodila u sirotištu.

– Osjetiš da si iscrpljen i umoran, ali iznutra ispunjen. Nisam mislila da će Afrika tako ostati u meni, planiram ponovno otići. Teško je ljudima dočarati pravu sliku života te djece, a još je teže objasniti im da Afrika nije samo siromaštvo, glad i ratovi, nego su to zemlje predivnih ljudi, prekrasne prirode, zanimljivih običaja i kulture – kaže Laura.

 

ISTRAŽUJEMO

Kako početi investirati i planirati mirovnu? Evo zašto o tome trebate razmišljati već u dvadesetima

Rano počnite planirati mirovinu, pametno birajte investicije i budite dosljedni u svojim financijskim odlukama kako biste uživali u financijski stabilnijoj budućnosti, poručuju financijski stručnjaci i savjetuju početi sa štednjom već od prvog zaposlenja. Međutim, kako početi investirati i planirati mirovinu kada nam se teško uopće zamisliti u budućnosti, pogotovo ako smo tek u dvadesetima?

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

NE
Necujato
18:57 03.09.2017.

A gdje su vrhunski humanitarci tipa Billa Gatesa koji je bar koju milijardu inkasirao na racun sirotinje u africi

DU
Deleted user
13:22 03.09.2017.

hebali te crnci, zar nema sirotinje u hrvatskoj ili evropi, ja bi radje brinuo o sirotinji u srbiji nego o crncima u keniji. sta glumite tu, bolesnici.