Knjiga koja je 'zamrznula' vječiti sukob: Milanović i Plenković nakon nje upristojili odnose? Donosimo ulomak

Neki diplomatski krugovi u posljednje vrijeme čak se pitaju je li ova knjiga, kao neka vrsta publicističke terapije na daljinu, zapravo bila katalizator koji je pomogao smiriti tenzije u odnosima između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Bilo bi pretjerano tvrditi da je baš tako, no činjenica je da su se nakon objave knjige “Neprijatelji iz čista mira”, paralelne biografije Plenkovića i Milanovića iz pera Večernjakova novinara Tomislava Krasneca, nekako primirili njihovi odnosi. Primirila se njihova ranije toliko često viđana potreba da jedan drugom budu za vratom u svojim izjavama i verbalnim razračunavanjima. 

U ovim ljetnim mjesecima, vecernji.hr ponovo feljtonizira tu knjigu, koja je objavljena u travnju 2024., uoči svih izbora u superizbornoj godini, koja je završila izbornim pobjedama i ostankom na vlasti obojice starih diplomatsko-političko-državničkih rivala. 

U ovom, prvom nastavku ljetnog feljtona o “Neprijateljima iz čista mira”, čitatelji mogu pronaći i video sadržaj na koji se tekst referira. 

Poglavlje 38. Štreber i fakin

Ljudi koji ih znaju obojicu, a nisu baš prekomjerno subjektivni zbog neke svoje zaljubljenosti u jednog ili drugog, u pravilu kažu da im je dojam da je Zoran Milanović iskrenija osoba od Andreja Plenkovića. Zbog dojma da se Plenković previše kontrolira. 

- Ja Andreja nikad nisam vidio bijesnog - kaže jedan sugovornik koji ih poznaje i iz diplomatskih i iz političarskih dana. Zoran je, s druge strane, često vidljivo bijesan. 

- Zoran zna psovat, svadit se. Andrej nikada, on je uvijek bio nekako “under control”. I kao mladi diplomat, bio je nekako starmali - dodaje. (…)

Jedan sugovornik, iz dijela državne i javne uprave koji je jedan od radno intenzivnijih, ovako komentira sve te diplomate koji su stasali kroz Ministarstvo vanjskih poslova, kuću koja iz perspektive drugih državnih institucija nije nužno bila percipirana kao leglo velikih radnika. Plenković se u toj kući možda isticao kao veći radnik u odnosu na ostale, ali mjereno kriterijima izvan te kuće, a pogotovo kriterijima realnog sektora, to još uvijek ne mora ništa značiti. Dok se ne stavi u korelaciju s nečim drugim:

- To Ministarstvo je uvijek bilo svijet za sebe. Oni nisu razumjeli zašto ne mogu dobiti novac u beskonačnim količinama. A mi nismo razumjeli kako oni mogu ništa ne raditi. To, što su oni smatrali radom, bilo je otići na neki sastanak, na neki prijem, i napisati bilješku. Proglasiti rezultatom već to da su se nešto s nekim dogovorili, i očekivali da će se taj dogovor ostvariti već samim protekom vremena. Oni su navikli riješavati stvari protekom vremena - dojam je jedne osobe s iskustvom iz drugih dijelova javne uprave i iz realnog sektora. 

U traženu sugovornika koji poznaju Plenkovića, i njegov način rada, ipak se češće čuju ovakvi komentari, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi: 

- Uvijek dobro pripremljen i dobro upućen uoči donošenja odluka. To je okvir, iz kojeg nikad ne izlazi. To govori da on razumije svoj posao i da mu je do kraja posvećen. Ambicija koju pritom može imati nije bez pokrića. Niti bi on želio tu ambiciju ostvariti bez truda, pa čak i muke - kaže jedan sugovornik. To je nešto što je Plenkovića izdvajalo i kao karijernog diplomata, i kao zastupnika u Europskom parlamentu. I kao premijera koji riješava stvari unutar Hrvatske, ali i premijera koji dobro pliva u Europskom vijeću, među ostalih 26 šefova država i vlada zemalja Europske unije. 

Je li tko od tih sugovornika uočio da je Plenković u tom plivanju niz struju u Europi pretjerano serviralan? Da se nastojao svidjeti ili biti na usluzi većim facama od sebe kako bi došao na njihov radar, stekao njihovu naklonost, i na taj način izgradio bolju poziciju za sebe ili posao koji mu je povjeren? 

- Gledajte - kaže jedan. - On je naučio vještine koje u toj vrsti nomenklature postoje. Nisam svjedok neke očigledne servilnosti, ali naučio je vještine koje idu uz takav posao, koje su praktički neizbježne. Njemu, kao čovjeku s vrlo izraženom željom za statusom, i za postizanjem moći, sigurno nije uvijek bilo jednostavno pomiriti u sebi te dvije stvari: taj snažan ego s jedne, i s druge strane tu potrebu da se prilagodi ljudima i okolnostima. Ali, njemu možda i nije toliko teško svidjeti se drugima jer je on čovjek izvršenja posla. On napravi i više nego što se traži. I ne zanovijeta dok to radi. I ne stvara konflikte - govori taj sugovornik. 

U visokoj politici, pogotovo međunarodnoj, izvršenje posla na jedan takav način predstavlja vrijedniju valutu nego servilnost na način povlačenja i uvlačenja, za rukav i u jednu drugu stvar. Više nego servilnost po principu “trči, laži”. Što je, inače, omiljena uzrečica koju Plenković često koristi kad u drugima oko sebe vidi neusredotočenost na posao. 

Još je jedna stvar zanimljiva oko omiljenih mu uzrečica i citata. Kad je opušten, svjedoče njegovi suradnici, Plenković voli odglumiti scenu iz filma “Kiklop”, po romanu Ranka Marinkovića, u kojoj Boris Dvornik igra starojugoslavenskog majora koji o diplomatima ima za reći sve najgore: 

“Diplomacija… koješta! Laži i maži! Večere, ručkovi, velika primanja, šampanjac, torte, majoneze! Cilindraši! Nabiguzice!” (…)“He he, al ima jedno vrijeme, ima jedno vrijeme kad svršava kurbin pir! Kad svi bježe u Božju mater! Skrivaju se po mišjim rupama, kukavička gamad! I onda mi vojnici uzimamo stvar u svoje ruke i počinje… Što počinje? Rat! Vrlo dobro! I nema tu više pliz i pardon, musje i madam, nego raspali i ožeži, pa kome opanci kom obojci! Dosta ste se nakenjali ‘tih vaših diplomatskih nota’, a sada, bogamu, da mi grunemo, po našim notama, ha ha!”

Premda, ta literalna i filmska povijesna fikcija mogla mu je postati manje smiješna kad je sličnu retoriku – ali ne u zafrkanciji, nego u nemilosrdnoj političkoj utakmici u kojoj je cilj njegovo, Plenkovićevo svrgavanje – počeo sve obilnije koristiti Zoran Milanović. Kod kojega, u ophođenju prema svom starom kolegi diplomatu, “nema više pliz i pardon, musje i madam, nego raspali i ožeži”.

(…)

Dio poglavlja 39. Doskočice

Od citata iz filmova, serija i pjesama, na koje se Milanović znao referirati u izjavama na dužnosti predsjednika Republike, dalo bi se složiti posebno poglavlje. Ali jedno citiranje bilo je posebno bizarno. Barem iz perspektive činjenice da je kao predsjednik odbijao čestitati i obilježavati Dan državnosti, 30. svibnja. U izjavi novinarima 13. svibnja 2021. u Zaboku čestitao je, naime, „dan bezbednosti“. I referirao se na legendarni citat iz filma Balkanski špijun: “Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se. Ako se ne sete, nikom ništa, to je bila moja dužnost da radim”.