Nakon što je punih 19 godina uredno uplaćivala poljoprivredno osiguranje Ivki Jagnjić iz Miljevaca pokraj Slatine uskraćeno je pravo na mirovinu. Tako, naime, glasi dobiveno rješenje osječke Područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u kojem se navodi da ima samo 11 godina, sedam mjeseci i 19 dana radnog staža. Njihove navode Ivka Jagnjić kategorično niječe ističući kako potvrde uplatnica ne mogu lagati.
- Iz uplatnica je lijepo vidljivo da sam od 1980. do lipnja 1999. godine redovito uplaćivala tražene svote na ime poljoprivrednog staža. Od 1985. do 1990. godine bila sam zaposlena kao prodavačica u podružnici Apatinske pivovare u Miljevcima, i cijelo to vrijeme uredno sam plaćala poljoprivredno osiguranje. Ne zanima me što je matematika očito slaba strana HZMO-a - kaže 61-godišnja Ivka. Žalosna priča poprima još tragičnije obrise, a u najmanju ruku i nesvakidašnjost, činjenicom da je obavijest o prestanku svojstva mirovinskog osiguranika dobila nakon što je platila traženi dug od 10.185 kuna!
- U svibnju 1999. godine dobivam opomenu osječke Područne službe Mirovinskog osiguranja za plaćanje zaostalih potraživanja od 10.185 kuna. Sva luda od brige od rodbine uspijevam posuditi 10.000 kuna i plaćam dug. Nakon toga im šaljem i traženu radnu knjižicu. No, u ožujku 2000. godine stiže rješenje iz Osijeka kojim započinje noćna mora, i traje do danas. U njemu me obavješćuju o prestanku svojstva osiguranika poljoprivrednika, ističući da mi od srpnja 1985. godine zasnivanjem radnog odnosa poljoprivredna djelatnost prestaje biti jedino zanimanje - priča zlosretna Ivka. Žalba upućena zagrebačkoj središnjici HZMO-a odbijena je, ali i opet najčudniji je dobiveni odgovor.
"Potrebno je utvrditi za koje je razdoblje žaliteljica uplatila naznačeni iznos doprinosa", stoji u odgovoru iz Zagreba.
- Kako ne znaju za koje razdoblje - pita se Ivka - kad su nam poslali opomenu?
Na takvo rješenje Jagnjićevi su uložili žalbu Upravnom sudu u Zagrebu, ali ni nakon godinu dana odgovora još nema. U međuvremenu opomene za neplaćeno osiguranje svakoga mjeseca stižu, uključujući i posljednju pristiglu prije nekoliko dana za svibanj, s otprilike uvijek jednakim iznosima od 2000 kuna. Bolne kičme i kuka od teških godina rada, istrganih leđa, s nogama koje ne drže, i otvrdnulim rukama koje samo još mogu podnijeti lagane poslove, Ivka strahuje od starosti, a jedinu nadu od bijega neimaštini ima u mirovini.
- Od čeg" da živim? Suprug ima 1000 kuna mirovine. Pa, to nam je dosta tek za dio režija. Nisam gladna samo zahvaljujući pomoći sina. Kad bi mi priznali barem pet godina rada u Apatinskoj pivovari, imala bih pravo dobiti oko 900 kuna. S time bih barem mogla kupiti lijekove - govori ona. Uvjerenje u nanesenu joj tešku nepravdu Ivku su dodatno očvrsnula, kaže, saznanja o identičnim slučajevima i potpuno drukčijim sadržajem dobivenih rješenja Mirovinskog osiguranja.
- Za tri na dlaku identična slučaja - imam "crno na bijelo" podatke - donesena su potpuno drukčija rješenja. Jednom su poništili poljoprivredno osiguranje i priznali godine rada u službi, drugome obratno, te odobrili pravo na mirovinu. Zašto su mene odjavili s poljoprivrednog osiguranja, umjesto da mi ponište svojstvo osiguranika za razdoblje koje sam radila u pivovari. Pa, kako to može biti?! - u čudu se pita Ivka. Sada joj je jedina nada, kaže, ostao još Upravni sud, čiji odgovor i nakon godinu dana od uložene tužbe nikako ne stiže.
- Tko zna hoću li ga uopće i dočekat?! - sa sumnjom nas ispraća Ivka, očito uvjerena u priče o dugotrajnijem "procesu" rada Upravnog suda.
Kornelija Arapinac