Papa Ratzinger - Kako me Hitler unovačio u svoju vojsku

Splitski Verbum objavljuje autobiografiju Josepha Ratzingera "Moj život", sadašnjeg pape Benedikta XVI., koja osim 158 stranica teksta sadrži i više od stotinu fotografija. Knjiga je posebno izazvala pozornost nakon Ratzingerova izbora za papu. U Verbumu ističu da je posrijedi "prvorazredno štivo budući da je riječ o jedinom djelu u kojem Ratzinger sam pripovijeda o svom životu i djelovanju", počevši od rođenja i djetinjstva u Innu i Salzachu, preko osnovnog školovanja u Aschau, ratnih zbivanja, pohađanja gimnazije, ulaska u sjemenište u Frisingu, studija teologije u Münchenu, pa sve do imenovanja za biskupa i upravljanja biskupijom i Kongregacijom za nauk vjere.

Posebice je zanimljivo Ratzingerovo opisivanje Hitlerove Njemačke i njegove službe u njemačkoj vojsci jer su ga neki za izbora za papu optuživali da je bio Hitlerov vojnik. Njegov otac, koji je bio žandar, dizao je glas protiv "sivaca", kako su zvali naciste. Tako se cijela obitelj potkraj 1932. morala iz Tittmoninga preseliti u Aschau na Innu jer mu se otac zamjerio nacistima. Ratzinger piše o sebi:

"Zbog sve većega nedostatka ljudstva vlastodršci su 1943. smislili nešto novo. Tvrdilo se da učenici internata ionako moraju živjeti u zajednicama, daleko od kuće, i da stoga ne postoji zapreka da se njihov internat premjesti u blizinu protuzračnih bitnica... Ja, doduše, već odavno nisam više bio u internatu, ali sam pravno još uvijek pripadao traunsteinskome dječačkom sjemeništu. Tako je mala skupina sjemeništaraca iz mojega razreda  1926. i 1927. godište  pozvana u München u odjel zračne obrane...

Stanovali smo u barakama kao i redovni vojnici, koji su očito bili u manjini, dane su nam iste uniforme i morali smo uglavnom obavljati istu službu... Naš je prvi položaj bio Ludwigsfeld na sjeveru Münchena, gdje smo trebali čuvati podružnicu BMW-a, u kojoj su se proizvodili motori za zrakoplove. Potom je slijedio Unterföhring, na sjeveroistoku Münchena, ubrzo potom Innsbruck gdje je bio razrušen kolodvor i činilo se nužnim pojačati obranu. No, napadi nisu ponovljeni te smo napokon premješteni u Gilching, sjeverno od Ammerseea, s dvostrukom zadaćom: trebali smo štititi postrojenja u Dornieru, odakle su uzletjeli prvi lovci-mlaznjaci, i posve općenito, spriječiti operacije savezničkih lovaca koji su se u ovoj zoni okupljali prije napada na München... Pripadao sam telefonskoj službi...

U "radnu službu"
Mi koji smo u međuvremenu ušli u vojničku dob, 10. rujna 1944. otpušteni smo iz protuzračne obrane u kojoj smo služili kao učenici. Kada sam se vratio kući, već me na stolu čekao poziv u radnu službu. Dana 20. srpnja uslijedila je beskonačna vožnja u Burgenland gdje nam je... dodijeljeno logorište u trokutu teritorija u kojemu Austrija graniči s Mađarskom i Čehoslovačkom...

Naši su pretpostavljeni najvećim dijelom bili nekadašnji pripadnici takozvane Austrijske legije, dakle stari nacisti koji su za vrijeme vlade kancelara Dollfußa sjedili u zatvoru, fanatični ideolozi koji su nas nemilice zlostavljali. Jedne noći su nas izbacili iz kreveta i postrojili, polusnene, odjevene u športsku odjeću. Jedan je SS-časnik naredio da jedan po jedan istupimo naprijed i potom bi, iskorištavajući naš umor i stajanje pred okupljenom skupinom, pokušao iznuditi dragovoljno javljanje u SS-jedinice. Mnogi su dobrodušni kolege na ovakav način bili gurnuti u tu zločinačku skupinu. S još nekolicinom ja sam imao sreću što sam mogao reći kako namjeravam postati katolički svećenik. S uvredama i psovkama bi nas gurnuo natrag...

Ritual s lopatom
Podučavani smo prema ritualu koji je zacijelo smišljen tridesetih godina i koji je predviđao neku vrstu kulta lopate i kulta rada kao oslobađajuće moći. S ceremonijalnom smo vojničkom disciplinom morali učiti kako se lopata uzima, stavlja na rame i odlaže. Čišćenje je lopate, na kojoj nije smjelo ostati ni zrnce prašine, pripadalo bitnim elementima ove pseudoliturgije. Taj se lažni svijet srušio preko noći kada se susjedna Mađarska, na čijoj smo granici bili smješteni, u listopadu predala Rusima koji su u međuvremenu prodrli duboko u unutrašnjost zemlje...

Dan za danom morali smo odlaziti iz logora i podizati takozvani Jugoistočni zid: tenkovske prepreke i rovove koje smo zajedno s cijelom vojskom, navodno dragovoljnih radnika iz svih zemalja Europe, morali razvlačiti preko plodna zemljišta burgenlandskih vinograda... Dana 20. studenoga su nam uručeni kovčezi s našom civilnom odjećom i otpremljeni smo na vlak koji nas je poveo kući... Potom smo pozvani u München i ondje razvrstani na različita odredišta. Mjerodavni je časnik očito bio distanciran prema ratu i Hitlerovu sustavu...

 Tako je mene odredio za traunsteinsku pješačku vojarnu i očinskom me dobrotom ohrabrio da priuštim sebi još nekoliko slobodnih dana kod kuće i da se ne žurim previše... Od sredine siječnja, nakon završetka temeljne obuke, stalno smo premještani na različita mjesta traunsteinskoga okruga...

Međutim, sporost s kojom su Amerikanci napredovali sve je više odgađala dan oslobođenja. Potkraj travnja ili početkom svibnja  ne znam više točno  odlučio sam poći kući. Znao sam da je grad okružen vojnicima koji su dobili zapovijed da vojne bjegunce na mjestu ustrijele. Zbog toga sam iz grada pošao manje poznatim, sporednim putem, s nadom da ću proći neopažen. No, na izlazu iz jednoga pothodnika stajala su na straži dvojica vojnika i na trenutak je stanje za mene postalo veoma kritično.

No, hvala Bogu, bili su to vojnici kojima je rat dozlogrdio i koji više nisu htjeli ubijati. Morali su, dakako, naći izliku kako bi me pustili da prođem. Zbog ozljede ruka mi je bila zavijena. Rekli su: Prijatelju, ti si ranjen. Pođi dalje. Tako sam stigao kući bez teškoća."

No to još nije bio kraj. Kad su Amerikanci ušli u selo, identificirali su ga kao vojnika i odveli ga kao ratnog zarobljenika na vojno uzletište u Bad Aibling, do kojega je tri dana pješačio. Otpušten je 19. lipnja 1945. godine.

"Njega sam (Hansa Künga, nap. Z. D.) upoznao 1957. na sastanku dogmatičara u Innsbrucku... Tako je nastao dobar međusobni odnos, premda je nakon recenzije njegove knjige među nama došlo do nešto ozbiljnije rasprave o teologiji Sabora. No, obojica smo to držali legitimnim razlikama teoloških pozicija koje su potrebne za plodan napredak mišljenja. Nismo mislili da te razlike umanjuju našu obostranu simpatiju i sposobnost za suradnju... Razgovor s njime uvijek mi je bio veoma poticajan, ali kada se počelo ocrtavati njegovo usmjerenje prema političkoj teologiji, osjećao sam da raste suprotnost koja je mogla poprimiti i veće razmjere."

"Kada gledam unatrag na intenzivne godine svojega teološkog studija, mogu se samo čuditi svemu onome što se danas tvrdi o predsaborskoj Crkvi. Svi smo živjeli s osjećajem novoga početka... Crkva je za nas bila životna ponajprije u liturgiji i u veliku bogatstvu teološke predaje. Zahtjev celibata nismo shvaćali olako, ali smo ipak bili uvjereni da se smijemo pouzdati u stoljetno iskustvo Crkve i da će ovo odricanje, koje je prodiralo u dubinu našega bića, biti plodno... Možda je i njemačka oholost pomalo pridonijela tomu da smo držali kako znamo bolje od onih dolje. I zbog iskustava našega štovanog profesora Maiera sumnjali smo u primjerenost nekih rimskih odluka..."

"U prosincu, kratko prije Božića (1932., nap. Z. D.), stigli smo u svoj novi zavičaj u Aschau na Innu, u imućno selo s velikim lijepim imanjima. Majka je bila ugodno iznenađena lijepom kućom koja nam je bila dodijeljena. Neki je seljak sagradio vilu s terasom i balkonom koja je, prema tadašnjim mjerilima, bila uistinu moderna i potom je iznajmio žandarmeriji. Ured i stan drugoga žandara bili su smješteni u prizemlju. Nama je bio dodijeljen prvi kat gdje smo se mogli udobno smjestiti. Ispred vile nalazio se vrt s lijepim raspelom okrenutim prema cesti, a pripadala joj je i velika livada s jezercem punim šarana. U tome sam se jezercu jednom umalo utopio, igrajući se pokraj njega."