Kao nacija koja se voli kititi izrazito vjerskim karakterom, Hrvati bi trebali vjerovati u zagrobni život. I to bi objašnjavalo pasivnost prema očitim budalaštinama – možda upravo i sadomazohističko svjesno prihvaćanje – kojima nas svakodnevna politika precizno i sve karikaturalnije premješta od svake mogućnosti da prestanemo iz godine u godinu živjeti sve gore.
Što više sada puštamo da nam Milanovići, Karamarci, Kolinde Grabar-Kitarović i drugi njima slični oblikuju živote na ovom svijetu, to ćemo više biti nagrađeni kada se nađemo na onom drugom. No, izgleda da se sve više Hrvata ne pita ima li života na onom svijetu, nego ima li ga na – ovom. Vijest o rastućem broju oglasa o prodaji grobnica, zajedno s kostima predaka prodavatelja koji samo žele podmiriti tekuće troškove života, pokazuje da sve više naših sunarodnjaka smatra kako ga nema.
Ovozemaljski im je život toliko težak da o onome poslije i ne razmišljaju. Može se ovu temu komentirati i ironično, ali vrag je u ovoj zemlji odnio šalu, samo toga još možda nismo do kraja svjesni. Ljudi koji doslovno prodaju duhove i počivališta svojih predaka, ako su vjernici, znaju da će Bog shvatiti kako su to učinili u krajnjoj nuždi. A, napokon, ako i završe u paklu, puno im gore od života kakve vode jedva skupljajući za režije i dugove ne može biti.
>>Grobna mjesta treba platiti ili će biti prepuštena drugima
Pametni znaju čemu služi izlaz za nuždu