Ovih svibanjskih dana 2021. godine po međimurskim selima na kućnom pragu možete kilogram krumpira kupiti za jednu kunu. Jednu kunu! Uistinu, od ulaska u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine daleko smo dogurali. Naša politika svojim nečinjenjem uporno ruši cijene domaćim proizvodima koji su u europskoj masovnoj konkurenciji često preskupi. Hrvatska kao mala i nova zemlja unutar EU često se mora držati strogih europskih pravila koja ne vrijede za velike i starije EU članice. Nismo ravnopravni i bilo bi dobro ta to javnost zna, kako to voli istoj toj javnosti nadmoćnim glasom uz pomoć dizanja obrva (što nekoga zločestog može podsjetiti i na Franju Tuđmana) docirati Andrej Plenković.
Hrvatski gradovi prepuni su spomenika industrijske baštine koji svjedoče da industrija u Hrvatskoj i dalje izumire i da je našim političarima zapravo suvišna. Hrvatska industrija danas je doslovno postala spomenička baština i samo pasivni objekt u igrama građevinskih moćnih (nerijetko uvoznih) klanova koji su posljednjih godina samo u Zagreb istresli više betona nego što ga je istreseno na one nesretne reaktore u Černobilu. Ali u zemlji u kojoj se kilogram krumpira može kupiti za jednu kunu, sve je moguće, zar ne? A koliko u Hrvatskoj vrijede pisci i prevoditelji? Nećemo parafrazirati davnašnje saborske mudrosti o “kilu mozga za dvije marke”, iako su baš takvi samouki pjesnici iz naroda prerušeni u saborske vizionare napisali hrvatski Ustav, kao i izborne zakone, preformulirali naslijeđeni socijalistički pravni sustav u ovaj današnji, klijentelistički, te korak po korak uništili hrvatsko gospodarstvo. Kulturu nisu rušili uspješno kao privredu, čak su je u nekim elementima barem infrastrukturno i poboljšavali, jer se očito u kulturi ipak moglo manje zaraditi nego u kupovanju poduzeća za jednu kunu (opet ta nesretna jedna kuna), pa su se u kulturne vode bacali samo manje pohlepni ili već dobro potkoženi političari.
Dakle, koliko u Hrvatskoj vrijede pisci i prevoditelji? Ministarstvo kulture i medija tvrdi da su oni koji su napisali najbolje knjige (ili najbolje preveli strane knjige na hrvatski jezik) državi vrijedni 15.000 kuna. Toliko iznosi stimulacija koju će dvadesetak najboljih pisaca i desetak najboljih prevoditelja dobiti ako prođu sito i rešeto razgranatih kriterija, a onda i prosudbe povjerenstva u kojemu će biti predstavnici tri književničke i jedne prevoditeljske udruge.
Naravno, od ove godine stimulacije za najbolje knjige i prijevode dodjeljivat će se bijenalno, svake druge godine, jer u državi u kojoj kilogram krumpira vrijedi jednu kunu nema razbacivanja s državnim novcem. A taj novac s puno pažnje prikuplja onaj naš mladoliki i slatkorječivi ministar financija, koji se i u Vladi ponaša kao u Agrokoru, pa uglavnom ni o čemu ništa ne zna i ništa nije čuo, kao da je brat blizanac još jednog totalno neupućenog i neinformiranog političara, Andreja Plenkovića, kojemu nitko ništa na vrijeme ne signalizira iz njegove političke, ugodno uhljebljene okoline koju je, nota bene, sam izabrao.
Ali pustimo mi političare za koje je vječna šteta da nisu otišli u glumačke vode i vratimo se piscima. I prevoditeljima. Pa ćemo vidjeti da je njima ona jedna kuna za kilogram međimurskog krumpira zapravo nedostižan san. Jer aktualni cjenik za posudbe njihovih autorskih djela u hrvatskim županijskim knjižnicama daleko su ispod jedne kune. Tako pisac za jednu posudbu svoje knjige dobiva 0,52 kune (dakle pola kilograma međimurskog krumpira kupljenog na kućnom pragu). Ilustratori po posudbi jedne knjige dobivaju 0,26 kuna, a prevoditelji su i tu na najnižoj ljestvici hranidbenog lanca pa dobivaju tek 0,20 kuna. Mašala. Pri tome treba znati da naši pisci i drugi autori na isplatu naknada za javnu knjižničnu posudbu čekaju i dulje od hrvatskih veledrogerija, čija su enormna potraživanja prije nekoliko tjedana okupirala hrvatski javni prostor, da bi ta tema iznenada nestala iz javnog prostora kao da je netko trepnuo ili dao znak onim tuđmanovskim obrvama. A našim literatima ovih se dana isplaćuju iznosi za posudbe iz 2018. godine, a mi smo već gotovo na polovici 2021. godine, koju je Vlada proglasila Godinom čitanja. A i to je učinila zbog davno umrlog Marka Marulića, oca hrvatske književnosti kojoj je trenutačna hrvatska država samo zla maćeha.