Oliver Frljić i posljednja kazališna predstava u Hrvatskoj

Počinje tako što jedna, možda dvojica budala izreknu zloćudnu besmislicu: recimo da je Zemlja ravna ploča, a da je velečasni nadležan za sadržaj uterusa svih župljanki. Potom se stvari razvijaju tako da sve više ljudi u zajednici nastavi propovijedati istu zloćudnu besmislicu. Jedni to čine zato što im je tako lakše, drugi zato što od toga imaju koristi, treći jer se tako manje boje, ali na kraju svi povjeruju. Izvan procesa uvijek ostane nekoliko pojedinaca, češće žena nego muškaraca. Onih kojima se mašta opire propovijedanju zloćudnih besmislica, ali i onih koji su obilježeni razlikom: imaju kraću nogu, druge su boje kože, imaju vestigijalni rep ili poremećaj iz spektra autizma. Oni postaju žrtve lova na vještice. Dva su moguća razloga zbog kojih se lov pokreće. Prvi: borba protiv podjela u društvu (narodu), jedinstvo Crkve i institucija, vjera u jednog Boga, potvrđivanje jedinstva krvi i tla, a svega toga nema bez kolektivnog i besprigovornog vjerovanja u zloćudnu besmislicu. Drugi: masovna histerija u koju upada zajednica povjerovavši u zloćudnu besmislicu kakvoj se opiru um i osjećaji svakog pojedinca unutar zajednice. Lov na vještice najčešće započinje kombinacijom oba razloga. Tako je bilo u srednjem vijeku, u nacističkoj Njemačkoj i Staljinovoj Rusiji, a tako je bilo i u makartističkoj Americi pedesetih godina, te u Hrvatskoj, po hipodromskom ljetu 2025. Ispravni ljudi, buduće žrtve lova, sumišljenici ulovljenih, žene i muškarci pogrešne boje kože, tješe se da su spaljene na lomači ipak bile malo krive. Židovi u Njemačkoj tridesetih tješili su se da su njihovi odvedeni sunarodnici ipak bili malo krivi. Sve to je posljedica zloćudne besmislice koju je izrekla jedna, možda i dvojica budala. (Vidite kako su se u protekloj rečenici lijepo i skladno izmiješali rodovi. Nije li i to znak vještičarenja?)