Politički put Viktora Orbána jedan je od najsloženijih i najkontroverznijih u suvremenoj europskoj politici. Od mladog liberalnog vođe koji je krajem Hladnog rata otvoreno pozivao na odlazak Sovjeta iz Mađarske, Orbán se tijekom godina profilirao kao zagovornik neliberalne demokracije i jedan od najbližih europskih partnera ruskog predsjednika Vladimira Putina. Kako piše Politico, ta promjena nije bila iznenadna niti slučajna, već rezultat dugotrajnog političkog i ideološkog razvoja.
Godine 1989., u trenutku kada se urušavao komunistički poredak u Europi, Orbán je održao govor na ponovnom pokopu Imre Nagy, simbolu mađarskog otpora Sovjetskom Savezu. Tada je jasno zahtijevao povlačenje sovjetskih trupa i naglašavao važnost demokracije i slobodnih izbora. Prema svjedočenju njegove tadašnje političke saveznice Zsuzsanne Szelenyi, ništa nije upućivalo na to da će Orbán jednog dana voditi politiku koja će Mađarsku približiti upravo Moskvi od koje se tada nastojala osloboditi.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, Orbán i njegova stranka Fidesz djelovali su kao liberalno-centristička politička opcija. Međutim, već tijekom 1990-ih započinje njegova ideološka transformacija. Orbán postupno preuzima potpunu kontrolu nad strankom i mijenja njezin smjer prema nacionalnom konzervativizmu, uklanjajući ili marginalizirajući sve koji su mu se suprotstavljali. Taj zaokret, kako navode njegovi bivši suradnici, bio je vođen snažnom ambicijom i željom za političkom dominacijom.
Nakon što se 2010. vratio na vlast, Orbán je započeo duboku transformaciju političkog sustava u Mađarskoj. Promijenio je ustav, oslabio mehanizme kontrole vlasti, ograničio medijske slobode i smanjio neovisnost pravosuđa, čime je stvorio sustav koji mu omogućuje dugoročnu političku stabilnost. Upravo u tom razdoblju dolazi i do sve izraženijeg približavanja Rusiji.
Kako ističe Politico, ključni trenutak dogodio se 2014. godine kada je Mađarska sklopila sporazum s Rusijom o proširenju nuklearne elektrane Paks. Taj potez označio je ne samo gospodarsku suradnju, nego i početak dubljeg političkog i ideološkog približavanja. Ubrzo nakon toga Orbán otvoreno zagovara koncept “neliberalne države”, pri čemu kao primjer navodi upravo Rusiju. Time je napravio jasan odmak od svojih ranijih stavova, kada je Rusiju opisivao kao nepouzdanu silu s imperijalnim ambicijama.
U kontekstu rata u Ukrajini i rastućih napetosti između Europske unije i Rusije, Orbán se profilirao kao ključni akter unutar EU-a koji često zauzima suzdržan ili blokirajući stav prema zajedničkim politikama usmjerenima protiv Moskve. Kako piše Politico, mađarski premijer postao je političar na kojeg se Kremlj može osloniti unutar europskih institucija. Njegova politika uključuje razvoj bliskih odnosa s Rusijom, ali i širu strategiju “istočnog otvaranja”, kojom nastoji ojačati veze s drugim neliberalnim ili autoritarnim državama poput Kine i Turske. Istodobno, Orbán sve češće ulazi u sukob s Bruxellesom, i tako predstavlja Europsku uniju kao prijetnju mađarskom suverenitetu.
Orban je od nekada napredne i prosperitetne mađarske napravio najsiromašniju zemlju EU-a sada i službeno.