Te prohladne ožujske večeri 1929. moćni i utjecajni novinski izdavač i prijatelj kralja Aleksandra Antun Schlegel iz taksija je izašao oko 21 sat, a vrata ulazne veže koja su vodila prema njegovu stanu u Deželićevu prilazu 84, činilo se, bila su zatvorena. Umoran, ali zadovoljan i bezbrižan nakon naporna radnog dana, otkopčao je kaput kako bi iz džepa izvadio ključ da otvori vrata. No ona nisu bila zaključana, već samo pritvorena, ali su se teško otvarala.
U trenutku kada je ih je konačno otvorio, prema njemu su potrčale dvije bezglasne i sablasne sjene, od kojih je jedna ispalila u Schlegela hitac iz revolvera. Taj metak promašio je cilj, a šokirani Schlegel instinktivno se sagnuo nesvjestan što se događa. U tom ga trenutku zahvati drugi smrtonosni metak u leđa. Schlegel je zahroptao i kroz otvorena se vrata srušio niza stube. Kako su liječnici kasnije utvrdili, još jedno kratko vrijeme bio je živ. Vozač taksija Valent Mundjar sve je to je promatrao užasnut, a na koncu je smogao snage i potrčao za ubojicama te je jednog dostigao i s njim se našao u klinču, ali mu se ovaj istrgnuo i otrčao u tamu i zaštitu noći u tada još slabo osvijetljenoj Krajiškoj ulici.
Otprilike tako je izgledala rekonstrukcija ovog atentata i ubojstva vlasnika, u to vrijeme velikog i važnog, novinskog zagrebačkog poduzeća Jugoštampa Antuna Schlegela, koju je objavio njegov mlađi brat i bliski suradnik Josip Schlegel u knjižici „Biografija Antuna (Tonija) Schlegela – jednog od vodećih hrvatskih novinskih magnata i novinara između dva svjetska rata“.
Istragu je vodio Josip Joja Vragović u trenutku ubojstva čelnik zagrebačke policije, hrvatski James Bond, o čemu je pisao Večernji list u prošlom broju. Poslije će istragu preuzeti Janko Bedeković, čovjek blizak režimu kralja Aleksandra, koji je tako nastojao pokazati javnosti kako će se oštro razračunati s ubojicama svog prijatelja. Ovo ubojstvo, jedno od brojnih u tom razdoblju, snažno je odjeknulo u tada uzburkanoj javnosti te su se razvile brojne službene, poluslužbene verzije i nagađanja o tome tko su izvršitelji i naručitelji ovog atentata.
U biografiji Josip Schlegel također navodi da je poslije utvrđeno kako su ubojstvo njegova brata izveli frankovaci, a da je smrtonosni hitac ispalio kasnije ozloglašeni ustaša Mijo Babić. Među atentatorima su se nalazili i Zvonimir Pospišil te Matija Soldin i Marko Hranilović, koji su, kako se u nekim povijesnim radovima navodi u montiranom procesu 1931., bili osuđeni na smrt zbog sudioništva u tom atentatu, dok su Babić i Pospišil uspjeli pobjeći u Italiju i pridružiti se Anti Paveliću.
Hranilovića i Soldina je branio Vlatko Maček, koji je na suđenju utvrdio kako je ubojstvo Schlegela „afera s mračnom pozadinom“. U tom periodu nakon ubojstva Radića i uvođenja diktature situacija je bila krajnje napeta te su ekstremisti na čelu s Pavelićem tražili osvetu. Kako u jednom od rijetkih znanstvenih radova posvećenih Schlegelu u knjizi “Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća” navodi Mira Kolar Dimitrijević, prema Mačeku, logičnija meta za osvetu bio bi neki hrvatski ministar ili neki drugi dužnosnik odan kruni. I tu se u priču upleće misteriozni Branko Car iz Crikvenice na čiji su nagovor atentator cilj usmjerili na Schlegela. No Maček navodi da je poznato da Car nije bio zadojen hrvatskom ideologijom, a bio je i „sumnjiv“ zbog svojih režimskih veza.
“Ustvari Schlegel je ubijen jer je počeo misliti o Hrvatskoj kao narodnosnoj i gospodarskoj cjelini, koja preko kralja može surađivati s ostalim narodnosnim južnoslavenskim cjelinama”, iznosi svoje mišljenje o razlozima ubojstva Antuna Schlegel Mira Kolar Dimitrijević te dodaje kako sve upućuje na to da su Schlegela ubili srpski radikali, ljudi s kojima je Schlegel godinama prijateljevao pa je prosječnog čovjeka bilo lako uvjeriti u nemogućnost da su oni naručili ubojstvo.
Vjerni Jelačićima i Pejačevićima
Schlegel je rođen 1978., u Našicama, gdje se u Zavičajnom muzeju u zbirci Znameniti zavičajnici, čuvaju i obiteljske fotografije svećenika, novinara i poduzetnik Antun Schlegela. Zanimljivo da osobna Schlegelova arhiva nikada nije vraćena obitelji osim nekih fragmenata. Djetinjstvo je proveo u Našicama, a tu je stekao i osnovno obrazovanje. Kako nam navodi ravnateljica Muzeja Silvija Lučevnjak Schlegelovi su bili povezani s moćnom našičkom veleposjedničkom obitelji Pejačevića. “Rijetki se bave ovim značajnim čovjekom, pa mi je posebno drago da evo postoji interes i mislim da život i rad Antuna Schlegela, kao i njegove obitelji, zaslužuje puno više istraživanja. Oni su prava našička obitelj te su mu roditelji i veći dio rodbine cijeli život proveli u Našicama i tu su sahranjeni, a koliko je važna osoba u svoje vrijeme bio Antun Schlegel govori i činjenica da je pokopan na Mirogoju u arkadama”, navodi nam ukratko Lučevnjak o Schlegelu, koji nije imao sreće s povijesnom valorizacijom njegova života i rada.
Naime, već 1941., na vlast dolazi NDH čiji su čelnici bili ne samo politički nego, kako se na suđenju ustvrdilo, smrtonosni Schlegelovi protivnici, a 1945., na vlast dolaze komunisti čije je Schlegel kao eksponirani predstavnik omrznute buržoazije bio jedna od najprominentniji predstavnika, što je dakako bilo neoprostivo. Tek početkom devedesetih, kao uostalom i sve drugo počinju se otvarati ove teme. No i tada vrlo malo pa je tako do sada o Schlegelu, pored ove vrlo subjektivne bratove biografije, pisala, kao što smo naveli, jedino Mira Kolar Dimitrijević. U knjizi “Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća”, u tekstu “Zagrebački novinar Antun Schlegel i njegov utjecaj na politiku u prvoj četvrtini 20. stoljeća” Kolar Dimitrijević iznijela je svoju ocjenu u kojoj Schlegela stavlja uz bok drugom velikom novinaru podrijetlom iz Slavonije Josipu Horvatu. “Za razliku od Horvata o Antunu Schlegelu se danas malo zna premda je napisao nekoliko tisuća uvodnika i dvadeset godina vodio neke najvažnije listove u Hrvatskoj, osnovavši i najveću jugoslavensku izdavačku kuću Jugoštampu“. Antun Schlegel je utjecao na mišljenje svojih brojnih čitatelja na hrvatskom i njemačkom jeziku, a imao je važnu ulogu u smirivanju političkih napetosti između Hrvata i Srba sve do svoje smrti. Njegovom je nikada potpuno objašnjenom smrću politička scena izgubila ne samo velikog novinara već i jednu od najistaknutijih ličnosti našeg političkog života koji se zalagao za život u kvalitetno uređenoj jugoslavenskoj državi, navodi Kolar Dimitrijević.
Obitelj Schlegel njemačkog je podrijetla iz Češke, a u Hrvatsku dolazi u drugoj polovici 19. stoljeća. Antunov otac Franjo Schlegel bio je upravitelj vlastelinstva obitelji Pejačević u Našicama, a njegov brat Eduard upravitelj dobara grofa Jelačića u Novim dvorima u Zaprešiću. Franjo se 1873. u Ljubljani oženio Bertom, koja je rođena kao grofica Wurmbrand-Stuppach, koja je bila u rodbinskim vezama s obitelji Teleki Vay, a preko njih s Elizabetom (Lilom) groficom Pejačević. U braku su Franjo i Berta dobili sedmero djece: Vilima, Mariju, Antuna, Franju, Lea, Hinka i Josipa. Veze obitelji Schlegel i Pejačević u Našicama bile su vrlo snažne, a nakon Franje upravu je vlastelinstva preuzeo njegov najstariji sin Vilim, osoba od najvećeg povjerenja Teodora Pejačevića i posebno njegova sina Marka. Dok je pohađao gimnaziju u Požegi, stanujući u crkvenom internatu, Antunu je među profesorima bio i dr. Antun Radić, odakle i potječu kasnije veze s braćom Radić i njihova suradnja na osnivanju Hrvatske seljačke stranke.
Gimnaziju nastavlja pohađati u Zagrebu, kao pitomac nadbiskupskog sjemeništa, a maturirao je 1896. Teologiju i filozofiju počinje studirati u Zagrebu, a završava u Innsbrucku, gdje je 1901. bio zaređen za svećenika. Svoju prvu mladu misu održao je 5. kolovoza 1901. u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Našicama. Imenovan je za kapelana u Martijancu pokraj Ludbrega, no već 1903. premješten je u Petrinju. Ondje se družio s profesorom Rudolfom Horvatom, a s braćom Radić sudjelovao u osnivanju Hrvatske pučke seljačke stranke, koja je utemeljena potkraj 1904. Uskoro je, na zahtjev župljana, vraćen na ludbreško područje.
Godine 1908. napustio je svećeničko zvanje i Katoličku crkvu, pristupa evangelističkoj vjerskoj zajednici i posvećuje se novinarstvu. Te godine bile su mučne i za njega i za njegovu obitelj. U biografiji o tom potanko s puno emocija piše njegov brat Josip, koji nastoji zajedno s drugom braćom pomiriti oca i sina.
“Plašilo ga je i mučilo, već davno prije istupa iz Katoličke crkve samo jedno pitanje: ‘Što će na to roditelji i braća?’ – Osobito roditelji, a naročito majka? Stari mu otac, odgojen po strogim principima katoličke hijerarhije, sam do srži dobar katolik, odmah je prekinuo svaku vezu s ‘izgubljenim sinom’”, piše Josip te dodaje kako su mu majka i sestra bile potpuno utučene i nisu mogle vjerovati da se to dogodilo. Na drugoj strani braća, osobito Josip i Leon, koji su tada boravila u Beču nastojali su da barem donekle pomire oca s bratom Tonijem.
Josip dalje navodi kako su u dogovoru s najstarijim bratom Vilimom, koji je također živio u Našicama, gotovo mjesec dana nagovarali oca da razgovara s Antunom. Franjo je imao samo jedan odgovor: „Nemoguće! A kako se može opravdati?” No braća su ostala uporna: “Dragi oče, saslušaj ga barem! Razgovaraj s njime oko u oko, saslušaj njegove razloge. Ta svaki i najgori zločinac ima pravo da se brani! Saslušaj ga!” Nakon više od mjesec dana, kada su braća već počela očajavati, otac je konačno, i sam skršen i slomljen, popustio: „Pa, dobro! Neka dođe!...” Nakon nekoliko dana stigao je Toni Schlegel u Našice. Razgovori između oca i sina trajali su satima tijekom nekoliko dana. Što su otac i sin i kako su raspravljali – nikada nitko nije doznao – pa čak ni majka! A braći je Toni jednostavno očito vrlo uzbuđen i ganut odgovorio: „Dečki, ne pitajte me! Otac mi je oprostio – pomirili smo se!” Gotovo tri tjedna zadržao se Toni Schlegel kod roditelja u Našicama; onda se vratio u Zagreb.
U međuvremenu se razilazi i s politikom Stjepana Radića. Godine 1910. postaje potpredsjednik novoosnovanog Hrvatskoga novinarskog društva, naše prve novinarske profesionalne organizacije, a od 1912. do 1919. bio je predsjednik ovog društva.
Godine 1911. oženio se Nevenkom, rođenom Kocuvan, ali taj brak nije bio osobito sretan vjerojatno iz razloga njegove velike društvene angažiranosti i zapostavljanja obitelji. Kao čovjek velikog znanja i kulture, postaje jedan od najutjecajnijih novinara svog vremena. Bio je urednik Pokreta (list Hrvatsko-srpske koalicije), suradnik Obzora i Malih novina, glavni urednik Agramer Tagblatta. Tijekom Prvoga svjetskog rata bio je, kao urednik Pokreta, izvrgnut vojnom progonu, no odmah nakon uspostave Narodnog vijeća, potkraj 1918., imenovan je zamjenikom pročelnika Novinskog odsjeka. Bio je organizacijski talent koji je znao prikupiti suradnike i kapital pa 1920. stvara izdavačko poduzeće Jugoštampa. To je s vremenom postala jedna od najvažnijih novinskih kuća na području Balkana, kojoj je Schlegel bio predsjednikom do smrti. Ovaj novinski koncern razvio se oko važnog i utjecajnog informativnog dnevnika Novosti (počele izlaziti 1907.), a preuzeli su i list Demokratske stranke Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca. Koncern je tiskao i dnevnik Zagreber Tagblatt te Morgenblatt, list za informiranje inozemstva o političkim, gospodarskim i kulturnim prilikama u zemlji. U ovim je listovima kao urednik radio Antunov brat Josip Schlegel.
Mason s jakim vezama
Jedno vrijeme Jugoštampa je bila i nakladnik ilustriranog polumjesečnika Kulise, kojem u podnaslovu stoji oznaka da je to list za kazalište, kino, varijete, društvo i sport. Jugoštampa je bio i najveći izdavač knjiga i udžbenika u tom razdoblju. Sjedište je imala u Masarykovoj ulici gdje se danas nalazi Školska knjiga, a od 1945. do izgradnje Vjesnikova nebodera u toj zgradi bila su smještena izdanja Vjesnika.
U novoj je državi Schlegel bio blizak politici Svetozara Pribićevića, koji ga je prozvao najopasnijim novinarskim perom Hrvatske, zbog duhovite i oštre polemike u člancima koje je pisao. Njegove analize političkih i društvenih prilika ubrajaju se među najbolje u hrvatskom novinarstvu. Poslije se razišao s Pribićevićem, koji je od velikog unitarista politički evoluirao do najbližeg političkog partnera i suradnika nekada ogorčenog protivnika Stjepana Radića. Kako navodi Mira Kolar Dimitrijević, Schlegel je pisanjem i svojim novinskim izdanjima silno utjecao ne samo na domaću već i na međunarodnu javnost i njeno mišljenje o političkim i drugim prilikama u Hrvatskoj. Schlegel je imao brojne međunarodne kontakte pa je tako prijateljevao s tadašnjim uglednim europskim novinarima i publicistima poput Roberta Seton-Watsona i Hermana Wendela. Zasigurno je taj utjecaj proistekao i iz činjenice da je Schlegel bio mason te jedan od osnivača nove masonske lože u Zagrebu „Šestar“, a kada se to ima na umu, objašnjava mnoge postupke Schlegela i njegova kruga.
“Spajanjem Jugoštampe s Hrvatskim štamparskim zavodom u Marovskoj 30 (tako se prije zvala Masarykova ulica), koje je imalo najmodernije strojeve, Schlegel je uspio stvoriti najveći tiskarski zavod Kraljevine SHS, što je izazvalo zavist beogradskih kolega, osobito onih iz „Politike“ jer su smatrali da trebaju biti prvi.
Beograd mu nije bio sklon
Schlegelov ulazak u masone ponešto je otupio tu oštricu, no kako pokazuju zbivanja u vrijeme Schlegelove smrti, Beograd nikada nije bio sklon Schlegelu, jer ovaj nikada nije promijenio svoje prezime niti se odrekao svog podrijetla, odgoja i stavova o srednjoeuropskom karakteru Hrvatske, navodi Mira Kolar Dimitrijević. No Schlegela osuđuju i hrvatski nacionalisti pa je tako u listu „Hrvat“ napadnut zbog svog plemićkog i njemačkog podrijetla. Schlegel oštro odgovara u svojim Novostima: “Narodnost nije nešto, što čovjek može da odabere po volji, već je stvar odgoja, osjećaja i uvjerenja”, istaknuvši da je on Hrvat te je ismijao kružok oko lista „Hrvat“ napisavši kako su njegovi preci bili gospoda onda kada su preci gospode oko „Hrvata“ još bili majmuni. “Dakako, da je ovakav napis ‘razveselio’ čitav Zagreb, koji je u to vrijeme imao razvijen smisao za humor, naslijeđen iz vremena Monarhije, pa je od 1906. izdavao stalni humoristički list u zemlji „Koprive“, navodi Kolar Dimitrijević. Iako je Schlegel bio odan Karađorđevićima, on je predano zastupao interese Zagreba i Hrvatsku i propagirao pomirbu Srba i Hrvata, koja je bila ključna za napredak tadašnje zajedničke države.
Neposredno pred smrt Schlegel je bio jako zabrinut za budućnost zemlje te je njegov bliski suradnik Ante Kovač primijetio da je „zamišljen“ i „stužen“. Kako navodi, vidio ga je u takvom stanju u vili Ivana Jutriše na Prekrižju. Schlegel je govorio o smrti i da mu je jedna ruska hiromantkinja prorekla smrt.
Schlegoelova smrt i ostavinska rasprava prerasla je u pravu senzaciju i sudsku trakavicu te se taj spor godinama vodio, kako u pitanju osobne ostavštine tako i u pitanju nasljeđa i daljnje sudbine Jugoštampe. Posebnu pozornost njegov testament prema kojem je ostavljena određena svota Schlegelovoj prijateljici i zaručnici ruskoj emigrantici Olgi Morović-Levicki te joj je dio ostavštine odmah isplaćena, a ona je odmah nakon toga i napustila zemlju. Određene svote isplaćene su i Schlegelovim suradnicima. Međutim, braća Schlegelova Josip i Franjo te bivša supruga Nevenka Schlegel odlučili su se na pobijanje oporuke te se proces nastavio, ali bez znatnije povoljnijih rezultata za njih. Na kraju je njegovo životno djelo izdavačka kuća Jugoštampa 1938. pripala i predana je Državnoj hipotekarnoj banci u Beogradu, koja ništa u nije mijenjala do izbijanja rata. U novoj komunističkoj državi, zajedno s onim što je nastalo na partizanskom području, izraslo je nakon Jugoštampe drugo najveće novinsko poduzeća na ovim prostorima – zagrebački „Vjesnik“.
šmrc,baš mi ga je žao...nadam se da je patio prije nego je otegnuo papke