Sustav prve stepenice formalnog odgoja i obrazovanja, one predškolske, počiva na improvizaciji, a prava su teritorijalno uvjetovana i ovisna o pojedincu. Ostvaruju se ovisno o mjestu u kojem pojedinac živi ili radi te o njegovoj upornosti i spremnosti da se izbori za nešto što mu je zakonom jamčeno, ali ne i omogućeno. Zaključeno je to u otvorenim raspravama na stručno-znanstvenoj konferenciji o pravima djece i zaposlenih u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
"Prekobrojnost skupina i nedostatak stručnoga kadra direktno utječu na prava djece. Ponajprije pravo na sigurno i zdravo odrastanje i kvalitetno obrazovanje. Uočavaju se značajne razlike kod djece uključene u odgojno-obrazovne programe koje vode kvalificirani odgojitelji i magistri ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u odnosu na djecu koja pohađaju programe u kojima su zaposlene nestručne zamjene bez kvalifikacije za provedbu obrazovnih programa. Razlike se mogu usporediti s onima uočenima kod djece koja jesu uključena u vrtiće i one koja uopće ne polaze predškolske ustanove", iznijela je u priopćenju Katarina Turković Gulin, predsjednica udruge SIDRO – odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću.
Naglasila je da se znanstveno dokazana činjenica kako djeca uključena u programe predškolskog odgoja i obrazovanja poslije u obrazovanju i životu postižu bolje rezultate u odnosu na djecu koja nisu pohađala vrtiće danas može i mora promatrati i s pozicije kakve rezultate postižu djeca koja su u vrtiću umjesto kvalificiranog odgojitelja imala nestručnu zamjenu bez potrebnog i propisanog obrazovanja.
Prava radnika u sustavu na vrlo su niskoj razini, od poznavanja propisa i prava, do njihove provedbe, rečeno je na konferenciji. "Dugotrajan prekovremeni i često neplaćeni rad kao način rješavanja alarmantno velikog nedostatka radnika dovodi do iscrpljivanja, obolijevanja, nezadovoljstva i odljeva stručnoga kadra, što produbljuje urušavanje sustava", navodi Turković Gulin i ističe kako cijeli sustav počiva na improvizaciji i predanosti onih koji su u njemu još ostali. Iz prakse odvjetništva vidljivo je kako se sve veći broj radnika u ovom sustavu ohrabruje i odlučuje svoja prava ostvariti u sudskim postupcima, što dodatno opterećuje ionako opterećen pravosudni sustav.
Na temu zaštite zdravlja na radu istaknuto je da to nije privilegij koji ovisi o poslodavcu, već pravo svakog radnika i obveza svakog poslodavca, ali i da se zaštita na radu često provodi samo deklarativno. Posljedica je toga nemogućnost ostvarivanja zaštite zdravlja na radu na jednak način – na istim poslovima s istim rizicima i štetnostima, različita tumačenja istih propisa stvaraju diskriminaciju. Sve je veći broj bolovanja, sve veća iscrpljenost radnika, sve više improvizacije, pritisaka i očekivanja. Prisutni pravni eksperti, stručnjaci zaštite na radu, liječnici specijalisti medicine rada i poslodavci nisu se mogli dogovoriti čija je krivnja to što radnik ne može ostvariti zaštitu, no slažu se kako pravo na zaštitu zdravlja na radu ima svaki radnik. Govorilo se i o ulozi ustanova pa je zaključeno kako decentralizacija i fragmentiranost sustava dovode i do fragmentirane i nejasne nadležnosti, različitih tumačenja istih propisa i prebacivanja odgovornosti bez jasnih smjernica o postupanju.