'Nesnošljivosti prema vjernicima kakva sada vlada nije bilo ni u vrijeme inkvizicije'

Ugledni austrijski sveučilišni profesor i dvostruki doktor, medicine i teologije, po majci gradišćanski Hrvat, Johannes Huber (73), u ekskluzivnom intervjuu za Večernji list govori o pokojnom bečkom nadbiskupu kardinalu Franzu Königu, čiji je osobni tajnik bio od 1973. do 1983. godine, ozlijeđenom kod Varaždina 1960. godine u teškoj prometnoj nesreći na putu u Zagreb na pokop danas blaženog kardinala Alojzija Stepinca, vatikanskoj politici prema istočnoeuropskim zemljama u vrijeme komunizma, seksualnim zločinima, pedofiliji i zataškavanju slučajeva, gradnji mostova između vjere i prirodnih znanosti...

Povod za razgovor bila je njegova nova knjiga „Odakle dolazimo? Kamo idemo? Istraživanje vječnosti“, koja je hipotezama o životu nakon života i prije rođenja te kompatibilnosti vjere i znanosti izazvala veliko zanimanje austrijske javnosti. S Hrvatskom ga vežu genetske i poslovne veze, po majci je gradišćanski Hrvat. Iako hrvatski ne govori, na otoku je Hvaru prije 15 godina, po želji kćeri, kupio kuću u kojoj, kaže, uživa svake godine.

Vašu karijeru obilježilo je i deset godina na dužnosti osobnog tajnika bečkog nadbiskupa i kardinala Franza Königa. Što ste od njega naučili?

Kardinal König bio je pravi „sir“ među biskupima i kardinalima i na mene je ostavio neizbrisiv trag. Od njega sam mnogo toga naučio. Prije svega bio je izuzetno skroman i tolerantan i uvijek zagovarao „sredinu“, u politici, gospodarstvu i osobnom životu. Posebno značenje davao je dijalogu. Omogućio mi je da upoznam i svjetske dimenzije, što je bila golema stvar za mene, siromašno seljačko dijete. S kardinalom sam bio u posjetu obitelji Kennedy u Washingtonu, izdavaču The New York Timesa, na dodjeli Nobelove nagrade itd. Sve me je to oblikovalo u osobu koja sam danas.

Kakvu je ulogu imao kardinal König u svladavanju izolacije Crkve u vrijeme komunizma?

Mislim da je teška prometna nesreća blizu Varaždina 1960. godine koju je kardinal König doživio vozeći se sa svojim ceremonijarom Krätzlom na sprovod danas blaženog kardinala Stepinca u Zagreb, a u kojoj je poginuo vozač automobila Stadler, na Königa ostavila puno dublji trag nego što su to Austrijanci i mnogi drugi mogli pretpostaviti. Rekao mi je kako mu se, dok je ležao teško ozlijeđen u varaždinskoj bolnici pod Titovom slikom, probudila misao da mora tražiti kontakt i s ljudima koji drukčije misle od njega te s komunistima koji su progonili vjernike i svećenike i htjeli Katoličku crkvu izolirati od utjecaja Vatikana. I tako je počeo njegov pionirski rad diplomata u Božjoj službi u traženju kompromisa s ateistima i širitelja svjetskog ekumenizma koji je neke u Austriji i izvan nje očarao, a neke razočarao. Inzistirajući na socijalnom dijalogu i približavanju austrijskim socijaldemokratima i sindikatima te većoj podjeli odgovornosti između klerika i laika prozvali su ga „crvenim kardinalom“. Königov značaj očitava se i za vrijeme pontifikata Pavla VI., kojem je pomogao pri kreiranju vatikanske politike prema Istoku kako bi se stanje Katoličke crkve u tim zemljama poboljšalo i olakšao rad svećenicima, što je bilo legitimno. Ono što je manje poznato je, da je upravo taj njegov angažman doveo do sukoba i dubokog raskola kardinala Königa s kasnijim papom Ivanom Pavlom II.

Zašto?

Unatoč tomu što su upravo bečki kardinal König i njegov čikaški kolega kardinal snažno i uspješno lobirali u konklavi da Karol Wojtyła postane papa, Wojtyła je to očito „zaboravio“ i odmah nakon što je postao papa udaljio Königa iz svih vatikanskih službi, jer se nije slagao s njegovim viđenjem politike Vatikana prema Istoku. Wojtyła je vidio da komunizam kolabira i smatrao je da s komunistima treba razgovarati tek nakon njihova sloma. Suprotno mišljenju kardinala Königa koji nije čekao, nego je 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća otvarao dijalog Istoka i Zapada i brojnim posjetima istočnoeuropskim zemljama davao nov impuls katoličkoj ekumeni, u čemu je u Rimu imao podršku kardinala Agostina Casarolija.

Tito je za posjeta Beču 1967. u dvorcu Schönbrunn u privatnu audijenciju pozvao i kardinala Königa. Nakon pisanja nekih medija i osoba da su nesreću kod Varaždina namjestili komunisti kako bi se Königa spriječilo da kao predstavnik Vatikana vodi pogrebnu ceremoniju danas blaženog kardinala Alojzija Stepinca, zašto se König uopće odazvao Titovu pozivu?

Za kardinala Königa, graditelja mostova dijaloga i pomirenja i s ideološki dijametralno suprotstavljenim osobama bila je to nova mogućnost lakšeg otvaranja dijaloga s jugoslavenskim komunističkim režimom koji je vodio represivnu politiku prema Crkvi. Naravno da to nije bila ni laka ni nesporna odluka. Jer na jednoj strani imate čin pružanja ruke pomirenja, a na drugoj pogođene koji imaju rodbinu koja je progonjena ili ubijena u vrijeme Titova komunistička režima i smatraju da nije u redu s takvim čovjekom koji je svrstan među progonitelje religije i Katoličke crkve sjediti za istim stolom.

Znate li neku anegdotu s tog ili nekih drugih njihovih zajedničkih susreta?

Tito je kardinalu Königu u Schönbrunnu ponudio cigaru da zajedno puše za vrijeme razgovora. Kardinal se nije dao nagovoriti, ali je uzeo cigaru i poslije je meni poklonio. Tako je sada suvenir s tog susreta kod mene.

Što je prema Königovu mišljenju bilo uzrok nesreće kod Varaždina?

Što se tiče uzroka nesreće, kardinal se zapravo nikada nije točno izjasnio. Vjerojatno jer je u nesreći poginuli vozač automobila u ustima imao jabuku koju je jeo za vrijeme vožnje, ali i zato što nije htio postati žrtva, jer bi mu to otežalo utiranje novih putova prema izoliranom Istoku.

Koliko su se puta König i Tito sastajali i što su bile glavne teme?

Nisu se često sastajali, jer to nije bilo prijateljstvo dvaju muškaraca, nego organizirani susreti u čijem je središtu uvijek bilo stanje Katoličke crkve u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kardinal mi je rekao kako je primijetio da je posljednjih godina Titova režima Crkvi u Hrvatskoj bilo nešto lakše, jer je i tolerancija bila veća. Crkve u zemljama u jugoslavenskom susjedstvu, u Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj bile su u posebno teškom položaju. Jugoslavija i unutar nje Hrvatska, kao i Poljska, dvije katoličke i kršćanske zemlje na neki su način bile iznimke. Tu europsku povijest koja je ostavila dubok trag na te zemlje, Europska bi unija trebala dobro prostudirati i implementirati u svoju aktualnu politiku, s kojom se ne mogu sve članice identificirati. Zato je važno da onaj tko kreira europsku politiku dobro poznaje povijest Europe. A Bruxelles to ne radi, nego su mu važna njemačko-francuska mišljenja, dok ona zemalja s rubnih dijelova Europe, oko migracija, izbjeglica i slično, ostavlja u drugom planu.

Kako vi vidite budućnost Europe?

Ako se Europska unija ne počne ozbiljno baviti zaštitom svog imunosustava, a to su vanjske granice Europe, nego će i dalje određivati koje žarulje moraju ići u koju svjetiljku, koju zakrivljenost mora imati zdrava banana, onda će doći do sloma tog sustava. A to, kao i kod čovjeka koji ne štiti svoj imunosustav znači njegov kraj. Vjerujem da su građani Europe toga svjesni i da će na predstojećim europskim izborima u svibnju zaštita vanjskih granica EU biti središnje pitanje koje će odlučivati o izbornom pobjedniku. Jer i sigurnosno, a ne samo gospodarsko pitanje mora biti benefit EU.

I austrijski savezni kancelar Sebastian Kurz ističe da je zaštita vanjskih granica EU njezin najveći prioritet. Jeste li zadovoljni kako Kurz vodi austrijsku Vladu?

Kurz je najbolje što se Austriji moglo dogoditi. Mlad je, kompetentan i izuzetno marljiv i ima sjajnu mladu ekipu koja radi do kasnih večernjih sati, što do sada nije baš bio slučaj. Imao sam poslovnu korespondenciju s Kurzovim tajništvom i u 22.30 sati navečer poslao e-mail i već nakon desetak minuta dobio odgovor, ali ne onaj automatski. Ono što mi posebno smeta i ne mogu razumjeti je da je kancelar Kurz u inozemstvu izuzetno omiljen, cijenjen i priznat, dok kod nekih struktura u zemlji nailazi na govor mržnje. Očito da austrijski geni imaju posebnu polimorfnu konstelaciju.

Kad smo kod genetike i znanosti, mogu li se, prema vašem mišljenju, vjera i znanost međusobno povezati ili su u proturječju?

Iako se ponekad u javnosti nameće stajalište da su znanost i vjera u proturječju, one nisu u suprotnosti, nego svaka u svom djelokrugu i međusobno se nadopunjuju. Potvrda toga su i mnoga velika otkrića svjetskih i europskih znanstvenika koji su također bili vjernici. Važno je da se međusobno jačaju, a ne zloupotrebljavaju.

Što za vas osobno znači vjera u Boga?

Vjera je za mene viseća ležaljka u kojoj se osjećam sigurnim i zaštićenim. To mi pomaže i u mom liječničkom pozivu, jer liječnici su sa smrću uživo konfrontirani gotovo dnevno, za razliku od filozofa koji o smrti razmišljaju za stolom. A oni koji umiru u potrazi su za odgovorom kamo idu, je li to njihov definitivan kraj ili postoji i život nakon smrti.

Upravo te vječne teme i dileme ponudili ste i čitateljima u svojoj novoj knjizi „Odakle dolazimo? Kamo idemo? Istraživanje vječnosti“ koja je uzbunila mnoge duhove u Austriji. Vjerujete li vi u zagrobni život?

Ne vjerujem da je smrt potpuno uništenje. Za mene je to jedna vrsta promjene kostima, jedno odvajanje duše od tijela: tijelo se odlaže, a besmrtna duša vraća se odakle je došla, gdje nema ni prostora ni vremena. A o postojanju tog besprostornog i bezvremenskog govori i fizika u kojoj imamo slične pojave. I fotone koji su bezvremenski, vječni i nemaju masu mirovanja, a sadrže energiju, slično kao anđeli.

Veliki fizičari, među njima i austrijski kvantni fizičar Zeilinger zastupaju stav da je na početku svega prvo bila informacija, za vjernike je to „Bog“, odnosno „čin Stvaranja“, iz koje je sve nastalo – pa i mi sami. To potvrđuje da smo kod tzv. „velikog praska“ kojim je nastao svemir već bili prisutni. Dovoljan poticaj za kritičko razmišljanje o vječnosti i tome nije li naše postojanje ipak znatno dulje nego samo tih 70 ili 80 godina koje provedemo zarobljeni u ugjikovodičnom korzetu.

Zagrobni život i uskrsnuće središnja su pitanja kršćanstva. Mnogi novi ateisti tvrde da vjera nema znanstvene osnove i degradiraju i ismijavaju sve one koje vjeruju. Jeste li i vi imali neugodnosti?

Vjerovati u zagrobni život i uskrsnuće danas se doživljava kao glupost i izraz nečijeg neznanja i neukosti. I osobno sam se našao na meti nekih znanstvenika koji su mi predbacili da svoj medicinski autoritet koristim za glasovanje za Boga.

Mislim da bi Crkva morala biti odlučnija i glasnija. Neki njezini predstavnici doslovce se više ne usuđuju nagovještavati ova središnja kršćanska poslanstva od straha da će biti ismijani te su ih prekodirali u aktivnosti milosrđa, solidarnosti i Caritasa, što nije dobro. Takva netolerantnost prema vjernicima nije bila ni u vrijeme inkvizicije prije 500 godina.

Današnje društvo, ali i EU, također koriste svaku priliku da transcendentalne sadržaje prikažu u lošem svijetlu, i to mi smeta.

Nije li Katolička crkva djelomično i sama kriva za narušeni imidž i osipanje vjernika i na koljenima je zbog seksualnog zlostavljanja i zataškavanja?

Hvala Bogu da je sve izašlo na površinu jer sada se svatko tko je to činio ili zataškao mora suočiti s činjenicama i postati svjestan da se takvo što više nikada ne smije ponoviti. A žrtvama svakako treba pomoći te ih obeštetiti. Ono na što želim ukazati, što nije opravdanje za učinjeno, evolucija je kolektivne svijesti i prosuđivanja. Sa sadašnjim mozgom i saznanjima 2020. zasigurno ne možemo na isti način osuđivati počinitelje kao prije 50 ili 60 godina. To bi bilo kao da sjedimo na stepenicama Ujedinjenih naroda i jadikujemo da faraoni nisu imali parlament i demokraciju. Ta evolucija svijesti posljednjih stotinjak godina mnogo je brža nego prije.

Drugi aspekt na koji također ne smijemo zaboraviti je da Crkvu čine ljudi i riječ inkarnacija, utjelovljenje – „I riječ je tijelom postala“, koja upućuje na ljudsku podložnost slabostima i grijesima. Raščišćavanje, a ne guranje glave u pijesak, siguran sam, umnogome će pomoći Crkvi da popravi svoj narušeni imidž i privuče mlade kojima evanđelje treba učiniti znatno razumljivijim i pristupačnijim.

Bi li ukidanje celibata pomoglo rješavanju spolnog zlostavljanja?

Celibat, tj. spolna čistoća velik je problem jer evolucija ima jednu važnu zadaću, a to je razmnožavanje i tu su spolni hormoni nepobjedivi. Svećenički celibat nije dogma i može se izmijeniti ako bi to poslužilo jedinstvu Crkve. Možda bi bilo prirodnije i pametnije da Katolička crkva krene u preispitivanje celibata, ma koliko to bilo teško poglavlje i pokuša pronaći rješenja po uzoru na Istočnu crkvu, dakle oženjeni svećenici i celibat za biskupe.

Što kaže Biblija o istospolnim brakovima, odnedavna legalnim i u Austriji?

U ovom slučaju važan je zakon prirode, star stotine milijuna godina koji kaže da kod viših bića postoje samo dva roda, muški i ženski, i to za reprodukciju. Taj prirodni ustav najvišeg prioriteta zove se evolucija, i nitko ga ne može staviti izvan snage. Jer za prirodu je dvospolno partnerstvo od pamtivijeka bilo najbolji oblik partnerstva i kao takvo etablirano u društvo. A što se tiče promjene spola, ja sam prvi na njemačkom govornom području otvorio transrodnu ambulantu u Klinici za ženske bolesti bečke Opće bolnice AKH za one koji su željeli promijeniti spol i znam koliko je to zahtjevan i težak pionirski posao.

>> Pogledajte video: Papa Franjo u Abu Dhabiju

Video: Wochit Papa Franjo u Abu Dhabiju