U nastavku razgovora s dr. Ivanom Hrstićem s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI, nastavljen je razgovor o temi koja se rijetko sagledava iz šire perspektive, odnosno kako je jugoslavenska vlast doživljavala dijasporu i kako se taj odnos mijenjao tijekom desetljeća. U prvom razgovoru s dr. Hrstićem, kojeg možete pogledati ovdje, čuli smo kako su hrvatske migracije početkom 20. stoljeća oblikovale prve velike zajednice u SAD-u, Kanadi i Australiji, te kako su gradile dijasporu. U drugom dijelu razgovora nastavljamo priču: kako se odnos nove komunističke Jugoslavije prema iseljenicima mijenjao u drugoj polovici stoljeća?
„Jugoslavenske vlasti, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, uočile su veliki potencijal koji su te dijaspore i zajednice imali“, objašnjava dr. Hrstić, ističući da je tada službeno otprilike milijun i pol ljudi činilo tu dijasporu i te zajednice. Za novu vlast iseljenici su predstavljali važan ekonomski, ali i propagandni resurs.
Ideja povratka iseljenika trebala je poslužiti kao dokaz uspješnosti novog socijalističkog poretka. „Povratak iseljenika s kapitalističkog zapada trebala je biti potvrda ostvarenja te ideje“, naglašava Hrstić. U prvim poratnim godinama pokrenute su organizirane akcije povratka, no rezultati su bili skromni.
Slabi rezultati prvih pokušaja
Već 1945. i 1946. godine započeli su pokušaji masovnijeg povratka, ali uspjelo se vratiti tek par tisuća ljudi, prvenstveno iz europskih zemalja, što je ocijenjeno kao neuspjeh. Kao razlozi navodili su se slaba organizacija, logistički problemi i nepripremljenost države za prihvat povratnika. Iako su 1947. i 1948. kupljeni parobrodi za tu namjenu, problemi su tek tada postali vidljiviji.
„Struktura povratnika bila je takva da se uglavnom radilo o starim ljudima koji su imali vrlo malo kapitala“, objašnjava Hrstić, dodajući kako „mnogi nisu imali dovoljno kapitala ni da plate kartu za povratak“. Poseban problem predstavljala je prilagodba povratnika. „Nisu im bili osigurani smještajni kapaciteti. Nije im bila olakšana prilagodba na loše uvjete svakodnevnog života“, ističe Hrstić, navodeći i svjedočanstva o sukobima s lokalnim stanovništvom oko hrane, smještaja i školovanja djece.
Vrlo brzo počele su stizati i negativne poruke natrag u iseljeništvo. „Dio povratnika kontaktira s rodbinom i prijateljima u iseljeništvu i sugerira im da se ne odlučuju na povratak“, kaže Hrstić. No, ključni trenutak koji je označio kraj politike masovnog povratka bio je sukob Tito-Staljin 1948. godine.
„Objava Rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. jedan je od ključnih događaja općenito u povijesti Jugoslavije“, naglašava Hrstić, a imao je i vrlo snažan utjecaj na iseljeničke skupine. Budući da su iseljeničke organizacije u velikoj mjeri bile pod utjecajem komunista, većina ih je u tom sukobu stala na Staljinovu stranu, što je u početku zateklo jugoslavenske vlasti. „Bilo im je potrebno nekoliko mjeseci da se organiziraju i reagiraju prema iseljenicima“, objašnjava Hrstić. Uslijedila je temeljita promjena politike, odustajanje od povratka i usmjerenost na izgradnju odnosa s iseljeništvom u okviru društava u kojima su živjeli.
Osnivanje Matica iseljenika
Od 1951. godine osnivaju se Matice iseljenika u republikama, a time se pitanje iseljeništva spušta s federalne na republičku razinu, što je značilo potpunu promjenu paradigme. Matica iseljenika Hrvatske ubrzo prerasta u središnju instituciju kojoj se obraćaju Hrvati i izvan granica tadašnje Republike Hrvatske.
U narednim desetljećima politika prema iseljeništvu sve se više veže uz očuvanje identiteta, dok ekonomski razlozi početkom 1960-ih otvaraju novo poglavlje. „Jugoslavija je bila primorana otvoriti taj takozvani sigurnosni ventil i otvoriti granice“, kaže Hrstić. Zakonske promjene omogućile su zapošljavanje u inozemstvu, što je rezultiralo odlaskom gotovo milijun ljudi.
Stvaranje moderne Hrvatske
Dolaskom višestranačja i raspadom Jugoslavije, hrvatsko iseljeništvo ponovno dolazi u središte političkog interesa. Franjo Tuđman već je ranije bio prepoznat kao potencijalno vrlo važna istaknuta osoba od strane iseljeništva, a iseljenici su općenito, kroz političku, financijsku i logističku potporu, odigrali važnu ulogu u stvaranju moderne hrvatske države.
„Hrvatski iseljenici su u širokom aspektu događaja i procesa odigrali vrlo važnu ulogu početkom 1990-ih godina“, zaključuje Hrstić, naglašavajući njihovu ulogu u lobiranju, povratku stručnjaka i sudjelovanju u obrani zemlje.
Povijest hrvatskog iseljeništva, pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća, svjedoči o trajnoj povezanosti iseljenika s domovinom, unatoč promjenama vlasti, granica i političkih sustava. Od razdoblja povratničkih iluzija, preko hladnog rata do ključne uloge u osamostaljenju Hrvatske, iseljeništvo je bilo i ostalo važan dio hrvatske nacionalne priče. Upravo zato razumijevanje te povijesti pomaže jasnije sagledati današnje izazove i potencijale odnosa s hrvatskom dijasporom.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.