'Kako sam završio u modernom ropstvu u Njemačkoj': Naš reporter iskusio tešku sudbinu stranih radnika

Prošlo je osam navečer. Vozim se u autu prema poslu. Na meni je narančasta radna uniforma, a na radiju prerada pjesme "Creep" Radioheada. Do mene dopiru dva stiha: "What the hell am I doin' here? I don't belong here." Ta me pjesma prati gotovo svaku večer kad idem na posao i svako jutro kad se vraćam s posla. Njemačke radiostanice gore su od naših; stalno se vrte jedne te iste pjesme. I uvijek me pogode s "Creep" i podsjete na pitanje koje i sam sebi postavljam sve vrijeme: Kojeg vraga ja radim ovdje? Ja tu ne pripadam!

Od stana do skladišta jedne od najvećih dostavnih tvrtki, nazvat ćemo je Firma II, treba mi 15-ak minuta vožnje. Svaku večer ista procedura; stani u red s ostalim narančastima da uzmeš ključ pretinca u kojem ostavljaš osobne stvari i mobitel koji se ne smije unijeti u skladište. U ušima mi i dalje odzvanja: "But I'm a creep, I'm a weirdo…" Kad se riješiš narančastog reda, ostaviš novčanik i mobitel, staneš u još duži narančasti red za sigurnosnu kontrolu. U glavi opet: "What the hell am I doin' here?" Karticom Firme II i skeniranjem dlana otvara se prolaz za kontrolu. Kao i prije ulaska u avion, sve se stvari moraju staviti u plastične kutije koje prolaze rendgen, a ti prolaziš kroz detektor metala. Ako nešto zapišti, ručno te pregledaju, a ako je nešto sumnjivo u torbi, onda je otvore i prekapaju po tvojim stvarima. Upaljač možeš unijeti, ali samo jedan. Dva ili više je zabranjeno. A višak, ako ga nađu, bace u smeće. Napokon prođeš redove i kontrole, ponovno oblačiš sve što si skinuo, ulaziš u predvorje terminala, a ondje opet sve vrvi narančastim ljudima. Moraš se s karticom nekako među njima probiti do aparata za prijavu da si došao ili, kako to piše na njemačkom, za: kommen. Onda, jer radiš za "cajt firmu", moraš otići na drugi kat i naći na listi svoje ime i potpisati se. Kad sve to obaviš, krećeš prema terminalu 1, dugom, velikom, bučnom skladištu koji ti se čini kao da je bez kraja. A još je gore to što se osjećaš kao da si stalno tu. Da si zarobljen u jednom trenutku. Da ne postoji ništa drugo osim Firme II, terminala i tebe u narančastoj uniformi. Kao da vječno ideš tim terminalom do mjesta gdje supervizori izvjese listu na kojoj je napisana tvoja pozicija za tu noć. I tu se opet potpišeš. Ja sam na T1R2 dijelu terminala gdje su linije Bravo, Delta i Charlie. Svaka od njih ima po 20 mjesta na kojima se ukrcavaju paketi u avionske kontejnere. Ne volim cijeli Charlie zbog supervizora, a Deltu i Bravo od 11 do 20 zbog odbojnih ljudi, Nijemaca koji ondje rade, a zaposleni su izravno za Firmu II. Treba svaku noć izdržati do pet ujutro. Na listama je upisano i vrijeme pauze od 30 minuta, koja je naravno neplaćena.