Alexander Van der Bellen

Nakon tijesne pobjede nad radikalima neće im dopustiti da imaju kancelara

Foto: Reuters/PIXSELL
Alexander Van der Bellen
Foto: Reuters/PIXSELL
Alexander Van der Bellen
Foto: Reuters/PIXSELL
Alexander Van der Bellen
Foto: Reuters/PIXSELL
Alexander Van der Bellen
Foto: Reuters/PIXSELL
Alexander Van der Bellen
02.06.2016.
u 15:31
Ima nizozemske, estonske i baltičko-njemačke korijene, prošli je tjedan u fotofinišu pobijedio kandidata ekstremne desnice i postao prvi “zeleni” šef jedne europske zemlje.
Pogledaj originalni članak

Jednakost, bratstvo, sloboda. Novi austrijski predsjednik, 72-godišnji Alexander Van der Bellen u izbornoj kampanji podsjetio je Austrijance upravo na geslo Francuske revolucije, na tri vrijednosti na kojima, kazao je, počiva zapadna demokracija. Doduše, on kao predsjednik s više-manje ceremonijalnom ulogom u političkom životu Austrije i nema ovlasti za primjenu tih opredjeljenja. Ali ipak ima važne ovlasti o kojima su uoči 2. kruga predsjedničkih izbora 22. svibnja govorila obojica kandidata, predsjednik može raspustiti parlament i on daje mandat za sastav vlade. I dok je Heinz-Christian Strache, vođa Slobodarske stranke (FPÖ), davao do znanja da bi mogao raspustiti vladu velike koalicije socijaldemokrata i narodnjaka, Van der Bellen i nakon što je izabran ponavlja: “Neću dati mandat za sastavljanje vlade kandidatu Slobodarske stranke” pa objašnjava:

– FPÖ se igra s vatrom. Mi smo mala, otvorena zemlja ovisna o izvozu. Zato nije ni u političkom ni u gospodarskom interesu Austrije odvajati se od Europske unije – rekao je novi predsjednik nakon pobjede na izborima, ciljajući na politiku Slobodarske stranke, neprijateljsku prema EU. Ostao je, dakle, pri istom stavu o kancelaru iz Slobodarske stranke iz izborne kampanje.

– Ne želim da Austrija postane prva zemlja zapadne Europe koju vodi desni populist, član pangermanskog bratstva – rekao je i naljutio protivnike i jer je izjavu dao njemačkoj televiziji ARD pa sad austrijski mediji izvještavaju o napetosti koja vlada uoči susreta novog predsjednika s liderom FPÖ-a Heinzom-Christianom Stracheom.

FPÖ je u ovom trenutku po anketama najjača stranka u Austriji, podržava ih više od trećine birača i, uzimajući u obzir nepopularnost stožernih stranaka, mogli bi zaista dobiti najviše na idućim parlamentarnim izborima koji se moraju održati najkasnije 2018. Britanski novinar Jeremy Cliffe prognozira čak da će i to što su izgubili predsjedničke izbore biti nova odskočna daska za tu stranku te da stranke centra, i ljevica i desnica diljem Europe i Sjeverne Amerike moraju naučiti lekciju ne natjecati se s populistima i radikalima oko pitanja imigracije i nacionalnog identiteta. Time samo pomažu svojim protivnicima umjesto da ne gube iz vida svoju snagu, ekonomski rast i zapošljavanje, sugerira Cliffe. K tome, vlast u Austriji primjenjuje tzv. proporcionalni sistem u kojem stranke daju poslove onima koji ih podržavaju gotovo se uopće ne obazirući na to tko je bolje kvalificiran, što je najgora vrsta klijentelizma, ocjenjuje Cliffe. Kako bilo, dok u većini zemalja EU nezaposlenost pada, u Austriji je još relativno visoka, više od 9 posto, što znači da se u Austriji deseci tisuća ljudi vjerojatno osjećaju kao gubitnici u globaliziranom svijetu, a istovremeno u zemlju ulaze deseci tisuća Sirijaca, Iračana i ostalih. Zato ih vjerojatno mogu privući antiuseljeničke poruke FPÖ-a. Novi predsjednik ipak je optimističan, uvjeren je da se antiimigrantsko raspoloženje može smanjiti i kaže kako je i njegov uspjeh na izborima dokaz za to.

– Optimist sam jer sam ja kao dijete izbjeglica bez ikakvih problema izabran za predsjednika – rekao je.

Bijeg pred Crvenom armijom

Naime, Van der Bellen je useljeničko dijete koje potječe iz obitelji koja ima nizozemske, estonske i baltičko-njemačke korijene, a osnovao ju je nizozemski staklar koji je odselio u Rusiju sredinom 18. stoljeća i ušao u plemićke krugove regije Pskov. Pred boljševicima 1919. bježe u Estoniju koja je tada stekla neovisnost. U Rusiji je obitelj nosila njemačko prezime Von der Bellen, ali u Estoniji je njemački ‘von’, uobičajen među ruskim plemstvom, bio zabranjen pa se obitelj vraća izvornom nizozemskom Van. Predsjednikov otac Alexander, bankar, u Estoniji se ženi drugi put, i to Almom Siebold iz obitelji estonskih Nijemaca. Kad Sovjetski Savez okupira Estoniju 1940., par bježi u Njemačku s kćeri, smješta se u izbjeglički logor u Wernecku, u jako lošim životnim uvjetima. Odlaze u Beč u tada anektiranoj Austriji, tamo im se 18. siječnja 1944. rađa sin Alexander, no bliži se kraj rata i obitelj ponovo bježi pred Crvenom armijom, ovaj put u Tirol. Tamo je austrijski predsjednik proveo idilično djetinjstvo, tako da se Tirolu i danas redovito vraća. Već 30 godina tamo provodi odmor, unajmljuje u Kaunerbergu dvosobni stan i šeće se s psima Chicom i Kitom. Njegovi roditelji razgovarali su na ruskom, ali njega nisu naučili ruski, htjeli su da živi kao austrijsko dijete. No Van der Bellen ipak nosi nešto što podsjeća na ruski dio obiteljske povijesti, jer nadimak mu je Saša. Zanimljivo je i da austrijski predsjednik nije odmah imao austrijsko državljanstvo, nego estonsko, a austrijsko je stekao zajedno s roditeljima 1958.

Izbjegličko dijete dobro je uspijevalo na austrijskom tlu, nakon gimnazije u Innsbrucku studirao je u tom gradu ekonomiju, stekao doktorat sa samo 26 godina, radeći kao asistent na Financijskom institutu Sveučilišta u Innsbrucku, dvije godine radio je i u Berlinu na Međunarodnom institutu za menedžment i gospodarstvo, a onda se vratio u Innsbruck i postao izvanredni profesor na Sveučilištu. Kasnije prelazi na Sveučilište u Beču, gdje preuzima katedru ekonomije. Bio je i dekan bečkog Fakulteta za društvene znanosti i ekonomiju. Nakon duge profesorske karijere nije neobično što ga zovu i profesorom, a i u političkim debatama može zazvučati profesorski, kao da predaje studentima, što mu je u debati na nos stavio i protukandidat FPÖ-a Norbert Hofer.

Pomirujuća osoba

Politički se angažirao prvo u Socijaldemokratskoj stranci, a kasnije prelazi u Austrijsku zelenu stranku, pa mu spočitavaju i to što je promijenio stranku. No Zelenu stranku profesor ekonomije, stručnjak za financije, fiskalnu politiku, javno poduzetništvo, okolišnu i prometnu politiku, digao je na noge.

U austrijskoj izjednačenoj situaciji, gdje je 31.026 glasova presudilo o tome tko će biti predsjednik, zaista bi pomirujuća osoba na čelu države bila potrebna, ali novom predsjedniku ne vjeruju jer se postavio jako protiv Slobodarske stranke.

– Nisam protiv te stranke, nego upozoravam na to da bi bila najveća moguća greška raditi na slomu Europske unije. To bi bilo loše za sve članice Unije, gospodarski i politički – kaže na to. Van der Bellen je, naime, veliki zagovornik Europske unije, pa i njezina jačeg povezivanja u Sjedinjene Države Europe. Predsjednik očito ima jasne stavove i kani utjecati na političke tijekove, formalno i neformalno, kako sam kaže. Kani, čini se, pomaknuti političko raspoloženje u Austriji opet prema Europskoj uniji i liberalnim vrijednostima bez obzira na naelektriziranu atmosferu nakon tako tijesne pobjede koja je pokazala podijeljenost društva. No Austrija je već dugo podijeljena između desnice i ljevice, samo što birači sad žele radikalnije opcije, a etablirane stranke koje dugo vode zemlju gube podršku. Ipak, zacijelo bi bilo pogrešno pomiriti podijeljene birače tako što bi se stvarao dojam da su ekstremisti u pravu kad govore o tome da muslimanima nema mjesta u Austriji.

Kad se analiziraju prilike u Austriji, mnogi spominju kako ta zemlja nije prošla denacifikaciju kao Njemačka, jer joj je priznat status okupirane zemlje, iako su austrijski nacisti snažno djelovali i prije dolaska njemačkih. U Austriji je prije 2. svjetskog rata živjelo oko 200 tisuća Židova, mnogi su uspjeli emigrirati na vrijeme, preostalih oko 60 tisuća izgubilo je život u koncentracijskim logorima pa bi to iskustvo vjerojatno moralo biti nit vodilja i kad sada više nisu u pitanju Židovi, nego muslimani. Prema izbjeglicama Van der Bellen ima umjeren stav, kaže kako valja biti razumni humanist, kako Europa mora pomoći ljudima u nevolji, ali da i tu treba imati mjeru.

Dosljedan je liberal, zagovornik gay brakova, a sam se ženio dvaput. Jednom kad je imao samo 19 godina, kad je sin već bio na putu, a drugi put prije pola godine, oženio se aktivisticom koja već dugo organizira rad Zelenih u parlamentu. S prvom je suprugom u dobrim odnosima, s drugom, Doris Schmidauer, već je dao zajednički intervju, prihvaćajući izlaganje privatnosti koje prati političke funkcije. No nova prva dama Austrije kaže da je kao sasvim mlada djevojka prosvjedovala protiv opernog bala, istog onog na koji će sada dolaziti kao predsjednikova supruga koja je, kaže on, među najvažnijim njegovim političkim savjetnicima.      

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.