romsko naselje u Europi

'Ima vode, ima struje, snađemo se! A Brega je i nas malo prevario...'

Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
Foto: Mladen Miletić
27.04.2018.
u 14:50
Općina na rubu Skoplja koju je proslavio film, jedina u kojoj je romski jezik službeni
Pogledaj originalni članak

Šutka 2018. Ili “Dom za vješanje” trideset godina poslije. Za mnoge posljednji veliki film kinematografije one propale države nastao 1988. godine, u predvečerje krvavog rata, proslavio je naselje na obroncima Skoplja koje danas broji više od dvadeset tisuća birača, a neslužbeno u njemu živi barem pedesetak tisuća stanovnika, pa ga mnogi smatraju i najvećim naseljem u Europi u kojem su velika većina – Romi, narod koji je svugdje na svijetu manjina. Uvelike neshvaćen, mističan i zanimljiv, bez države, a često i stalnog doma.

Jer, Romima, kako je to netko jednom rekao, pripada – cijeli svijet. Ako je u Makedoniji vrijeme stalo, a u Skoplju su se za mnoge kazaljke na vječnom satu čak i pomakle unatrag podizanjem nebrojenih spomenika slavnim i neslavnim ličnostima od ere prije Krista do modernog doba, od općine Šutke ili punim imenom Šuto Orizari, ništa u Europi nije bliže bezvremenskom, beskonačnom... Netko će reći jadu, netko bijedi, a netko životu s puno specifične glazbe i iskonske, prirodne radosti i tuge, pod vedrim nebom i bez prevelikih očekivanja. Mada su statusne razlike itekako i tu vidljive, ponajviše u gradnji kuća.

Na ulazu u Šutku, jedinu općinu na svijetu u kojoj je romski jezik službeni, nalazi se trgovački centar sa supermarketom u kojem se može kupiti sve što i u bilo kojem drugom prosječnom, ali koji ne prima kartice. Kao što ni za cijelo vrijeme boravka u Šutki nismo vidjeli nekog tko vrti po mobitelu ili tipka po tabletu dok sjedi u nekom od improviziranih lokala, poput “picerije”, kako piše na ploči iznad ulaza, zanimljivog imena – CR7 Almir! Opčinjenost velikim portugalskim nogometašem, zvijezdom Reala Ronaldom vidljiva je i dalje od frizura i izvješenih dresova najtrofejnijeg nogometnog kluba na svijetu čiji bi godišnji proračun i prihod pokrili vjerojatno “desetljeće” Šutke. Jer, tu je redovita mjesečna plaća gotovo nepoznat pojam budući da je nezaposlenost službeno na oko – 93 posto! Naravno, radi se ipak na crno, a živi od onog što prodaš. Ili nađeš. Cijelo naselje koncentrirano je oko čuvenog šutskog pazara u koje dolazi, kako se kaže, pola Skoplja.

– Nitko kao ne ide, a zapravo svi idemo. Pa jeftino je jako – kaže nam taksist dok se vozimo po travanjskoj žegi koja je u Šutki još jača nego u gradu. Prodaje se sve, najviše roba, a ništa kao traperice. Prava je navala pred dućanom s natpisom “Big džins”. Naš vodič Živko na početku tržnice susreće starog prijatelja Fikreta kojeg nije vidio već više od trideset godina, a koji je nekad igrao nogomet u Vardaru. Drži lijepo uređenu radnju s robnim “reliktom” svih Roma.

– Kako je? A eto, snalazimo se. Prodajemo hlače po cijeni od 12-13 eura, a najam me košta 300 eura mjesečno – kaže sredovječni trgovac sa širokim osmijehom od milijun dolara, ali bez onog stereotipnog zlatnog zuba. Djeluje kao sretan čovjek, puno sretniji od brojnih prodavača i prodavačica po šoping-centrima na zapadu Europe. Naravno, svjestan je Fikret gdje živi. U dokumentarcu “Knjiga rekorda Šutke” kažu da najsiromašniji ovdje ima samo najlonsku vrećicu u kojoj drži sliku svog prijatelja.

– Nemamo mi tu ništa osim ovog buvljaka, ali struju i vodu imamo, uvedeni su. Teško se živi, a mnogi u potragu za srećom odu u Njemačku, ne više toliko u zemlje regije. Ne zamaramo se baš što je u gradu potrošen novac na tolike spomenike. Kad čovjek ima...
Nakon struje i vode općina je 2014. godine dobila i ginekologa, tad je tek nastala fešta! Jer dugo nitko nije htio otvoriti ordinaciju. Naš sugovornik cijelog je života u Šutki, a sjeća se i snimanja filma “Dom za vješanje”. I ja sam se kupao u Vardaru
– Naravno, pa bio sam statist kao mali dječak! Ako se sjećate scene velikog đurđevdanskog kupanja, ja sam u njoj sudjelovao, bio sam tamo. Snimali smo kod Velesa. Je li taj film vjerno prikazao svijet Roma i njihove sudbine?

– Pa nije baš, mnogo toga je izmišljeno, kao i u kasnijim filmovima kao što su “Kralj Cigana”, “Crna mačka, bijeli mačor” (također Kusturičin film), pa čak i u dokumentarcu “Knjiga rekorda Šutke” u kojem se govori i o dervišima u Šutki. Ali točno je ono da se kod nas održavaju natjecanja čija je kazeta romske glazbe bolja, tu u blizini, u jednom domu za starije.
Romi još uvijek štuju ne samo “kulturu” CD-a već i kazeta, a natjecanje se odvija tako da svako donese svoje, glazba se pušta na istom kazetofonu. Boduje se kvaliteta zvuka, čak je i plus ako ima malo šuma. Dodatni bodovi dobivaju se ako netko od okupljenih počne plesati, a ako glas pjevača nekog natjera u plač... E to obara!

Na glavnoj cesti je i trgovina CD-ima izvođača romske glazbe, regionalnih estradnjaka, a i Hrvatska ima svoju predstavnicu – Severinu! Slično je i s nogometnim dresovima koji su itekako traženi. “Oriđiđi” sve, u jednoj zavučenoj prodavaonici na otvorenom nalazimo i dresove hrvatskih zvijezda, Modrića i Rakitića, te naše reprezentacije. Odmah do onih beogradskih klubova Crvene zvezde i Partizana.

– Idu i hrvatski, prodajemo, po 500 denara. Ali najviše se traže Zvezda i Partizan. Znate, reprezentacija u mjesec dana sve odigra, a klubovi igraju cijelu godinu – kaže Ašem, rođen u Šutki. On žali za starim vremenima.
– Ma Jugoslavija nam je bila majka, bolje je bilo nego danas!

Glavna ulica u Šutki nevjerojatnom snagom vraća uspomene na scene iz spomenutog kultnog filma. Bez nekog pravila izmjenjuju se viletine s balkonima na četiri-pet katova kakve bismo mogli zamisliti na Beverly Hillsu i potleušice poput one kakvu je Perhanov brat u filmu odnio dizalicom kao da je kartonska kutija, bijesan što mu majka Hatidža nema ili ne želi dati novac da može vratiti dug kockarima. Vrhunac je ipak tvrđava na vrhu uspona u Šutku koja zapravo ne služi kao turistička znamenitost, a vjerojatno i bi da se nalazi negdje u centru Skoplja, već kao zubna poliklinika! Semafor nitko nije vidio, a i da ga ima, teško bi se na njega netko obazirao, jer pravila tu nema. Naguravaju se po prašnjavom putu konjske zaprege, trokolice s prikolicama i čuvena “devetnaestica”, autobus koji povezuje Šutku sa svijetom, odnosno Skopljem, koje je podjednako blizu i daleko kao prije 30 godina, u vrijeme kad je ispričana priča o Perhanu, ljubavi prema Azri, bijegu u Italiju i pogibiji u ratu s “ciganskim kumom” Ahmedom koji je odvodio djecu u Italiju. Azru je glumila Sinolička Trpkova, tada mlada makedonska glumica u usponu, koja danas predaje u Skoplju na Fakultetu dramskih umjetnosti.

– Imala sam 22 godine kad sam snimala taj film. Iako sam rođena Skopljanka, do tada nisam imala izravnog dodira s Romima i Šutkom, ali kad je Kusturica došao u Skoplje, on je sve vrijeme boravio u Šutki ili u Topanskom polju gdje smo radili scenu s kućom na jednom brdašcu. Vodio me zajedno s Davorom Dujmovićem na ta mjesta kad smo tražili lokaciju i gurao me u taj svijet. I onda sam zapravo počela shvaćati da postoje dva svijeta u Skoplju. I da je onaj drugi odsječen od realnosti. I tada sam zapravo upoznala Šutku. Ispočetka mi se sve to činilo magičnim, nemogućim.

Stanovnik Šutke u to je vrijeme postao i režiser Emir Kusturica, kao i najveći glumac u tom filmu. Bora Todorović tumačio je lik Ahmeda, “šampiona” Šutke, romske verzije Corleonea, koji skuplja po kraju djecu da bi ih odveo u Italiju da prose i kradu za njega. Pokojni glumački bard jednom je izjavio:
– Da bih pripremio tu ulogu, učio sam romski tako da sam otišao u Skoplje, u naselje Šutku, i s njima živio šest mjeseci koliko je trajalo snimanje – rekao je za naš tjednik 24 sata Express otkrivši da mu je najveći kompliment za tu ulogu dao Šaban Bajramović, kultni izvođač romske glazbe, rekavši: “Ovaj Todorović mora da je naš!”. Bore će se ovdje više teško sjetiti, ali Šaban je i danas bog. Na štandu CD-a pitamo prodavače: “Koga preporučujete?”.
– Uzmi Šabana! Najbolje, brate...

Romska je glazba posebna, predivna, a ona Bregovićeva za Kusturičin film s pjesmom Ederlezi (prepjevana kao Đurđevdan) koja ga je dodatno podigla i proslavila, i danas izaziva polemike u Šutki...
– Ma lijepa je to pjesma, ali Brega nas je prevario, zašto nismo dobili ništa za autorska prava? Sve njemu! – kaže nam jedan koji neće da mu napišemo ime. Na odlasku bacamo pogled na “plato” u pozadini buvljaka. Gomila smeća, željeza, napuštenih kofera, veš-mašina, namještaja, odjeće, neke žene prebiru po tome... To je njihovo kraljevstvo, sudbina i način života sjajno opisani u posljednjim riječima filma: “Vidiš li ove kocke, Bože? Daj da padnu kako treba! Ja sam samo Rom, ali pusti jednom da se okrenu kako treba, da se okrenu kako ja želim, a ne bio ja Merdžan ako ti ne ispunim želje. Uzmi, to su samo dvije kocke.”...

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.