Sociolozi su šezdesetih godina stvorili koncept moralne panike. Do tog pojma su došli analizirajući reakciju društva (posebno medija) na "devijantne fenomene". Moralna panika se hrani predrasudama, a uključuje preuveličavanje, simbolizaciju, iskrivljivanje činjenica, predviđanja "još gorih" devijacija koje nas čekaju ako se neka ne zaustavi. Upirući prstom u "narodne sablazni", akteri moralne panike žele naglasiti crtu između prihvatljivog i neprihvatljivog, normalnog i bolesnog, žele ponovo red gdje po njihovu mišljenju vlada nered. Sociolozi bi rekli da "dominantna kultura želi reintegrirati vlastite vrednote". Na ovim i susjednim prostorima u posljednjih dvadesetak godina nakupilo se dosta udžbeničkih primjera moralne panike. Početkom osamdesetih, novinari u Ljubljani otkrivaju mladi punk bend koji se nazvao "4. Reich" i nakon toga kreće medijska hajka i panika koja dokazuje kako su svi punkeri neonacisti. Krajem osamdesetih u Zagrebu, mediji započinju kampanju oko "dark/gothic" stila, i na osnovi nikad dokazanog postojanja sekte "crna ruža" tvrde kako su svi darkeri potencijalni samoubojice i akteri sotonističkih seansi. Nešto kasnije, svi mladići u "spitfajericama", sa šalom svog kluba oko vrata, postat će u medijskoj slici opasni nacionalisti i nasilnici. Kasnije će ti isti postati jugonostalgičari i Sorosevi plaćenici. Nakon toga, slijede generalizacije o posjetiteljima rave partyja, koji opet svi postaju konzumenti ecstasyja i dileri. Moralna panika u vezi techno kulture hrani se roditeljskim strahom od droge, kod nas kao i u Velikoj Britaniji. Na drugoj razini, tipične generalizacije svojstvene medijskim kampanjama moralne panike nalazimo u tezama po kojima su svi posjetitelji Thompsonovih koncerata fašisti i ustaše. Na njima ima ustaških simbola, kao što na rave partyjima (ali i drugdje u društvu!) ima droge, no moralna panika svojom mobilizacijom emocija i imanentnim generalizacijama onemogućuje trijezni govor o stvarnim problemima i opcijama za eventualna rješenja problema.
Ponekad diskurs moralne panike prevladava kad je riječ o mladima općenito, pa će "odrasli" strahovi i predrasude biti pripisani generaciji, a mi ćemo mlade doživljavati kroz seks, nasilje, drogu, "čudnu" glazbu i političke ekstremizme. Moralna panika se ne može izbjeći, ali se mora ograničiti isključivo na prostore žutog, tabloidnog tiska, ako "ozbiljno" društvo želi biti odraslo.
Benjamin PERASOVIĆ