U zoru, ušla je u sobu i šapnula još snenom bratu: "Imaš poziv, zovu te iz baze". Ustao je u trenu, javio se, već u drugom trenu navukao odoru i čizme, pokupio ruksak, krenuo prema izlaznim vratima obiteljskog doma u Požegi, pa zastao. Kao da je nešto zaboravio. I jest, pozdraviti se sa svima. Kao da je znao koliko će im jednog dana baš to biti važno.
Na prstima je ušao u sobu gdje je spavao njegov otac Zvonimir, potom izljubio majku Mariju i naposljetku snažno zagrlio svoju sestru Corinne. Kratko je mahnuo, sjeo u auto i odvezao se. Nekoliko dana kasnije, svi ovi ljudi plakali su nad njegovim grobom.
Daniel Andrić, pripadnik Specijalne jedinice policije Trenk, zastao je u koraku negdje u utrobi zapadne Slavonije koju je srcem krenuo braniti. A pušku je uzeo u ruke među prvima. Već u ljeto 1991. godina bio je u borbama za Dalj, sudionik snažnih prizora uplakanih žena i djece na tegljačima što bježe iz žarišta oružanog sukoba, koji su obišli svijet.
Ostao je ondje među zadnjima, sve do pada Dalja, kada se izvukao preko Drave do Osijeka, jedva izvukavši živu glavu. I nije mu bilo dosta, upravo suprotno, probudili su taj slavonski inat u njemu pa je s našičkim specijalcima pohitao braniti Vukovar.
Koncem 1993. godine pridružio se požeškim Trenkovima pa slijedi njihov ratni put na terenima u Pakracu, Bučju, Zvečevu, Dubrovniku. Dogodine, Daniel završava tečaj za pirotehničara i postaje vođa specijalističke grupe, a uoči Bljeska imenovan je instruktorom za obuku. Suborci i danas znaju zašto su ga voljeli.
'Samo branimo svoje'
– Bio je vedar, nasmijan dečko kojeg smo zbog crne i oštre kose zvali Metla, ali on se na to nije ljutio, samo se smijao – prisjeća se Danielov zapovjednik Ranko Lovrić.
U ratu je, zbog svoje vedrine, stekao brojne istinske prijatelje, ali s jednim od njih bio je posebno blizak. Riječ je o Tomislavu Štefaniaku zvanom Komarac, suborcu iz Trenkova.
– Metla i Komarac, možete misliti koja je to bila smijurija! Iako je razlika između njih dvojice bila prilično velika, 13 godina, bili su nerazdvojni na poslu i privatno, ali im ni to nije bilo dosta pa su si čak i smjene namjestili tako da budu stalno skupa – priča zapovjednik.
Na terenu, sjeća se suborac Željko Grgić, bio je izrazito hrabar. Smrt ga je pronašla, uostalom, u pješadijskoj borbi, hicem u prsa, kako odlaze junaci.
Poginuo je pri napadu na Ivanovac, snažno uporište srpskih specijalaca, gdje su Trenkovi ondje izgubili dvojicu svojih suboraca, dvojicu najboljih prijatelja. Metlu i Komarca, koji su pali jedan pokraj drugog. Zajedno su ratovali, zajedno su i poginuli, sjedinjeni u smrti.
Suborci pamte Daniela i kao izrazito kulturnog vojnika. Možda je tome barem djelomično pridonijelo mjesto njegova rođenja, Pariz, gdje je njegov otac šezdesetih otišao za poslom, pa ga pronašao u Citroenu.
Daniel je u Požegu stigao kao dijete koje je, dok su njegovi roditelji naporno radili u drugome gradu, podizala baka. Sestra Corinne priča kako je volio policijski posao, kako se za njega školovao, ali kad je zaratilo, to je za njega bilo više od posla.
– Željela sam čuti što ga je to motiviralo da ide u rat i tada mi je rekao: "Moja je domovina moja dužnost, a ne moja služba". Mi, njegova obitelj, u početku još nismo shvaćali što se nam se svima sprema, ali on je govorio da neće biti dobro i da moramo biti spremni, i bio je u pravu. Naš otac se ubrzo prijavio u narodnu zaštitu, a Daniel je otišao u Osijek pa u Dalj. Strepili smo, znali smo da je na granici i da može biti svašta. Osobito kad je otišao sa Specijalnom. Ali on je samo odmahivao rukom i govorio: "Mi samo branimo svoje". Nije mrzio nikog jer smo odgojeni multikulturalno, pa smo i za rata imali prijatelje Srbe koliko i Hrvate – priča sestra Corinne.
Pobjeda života
Kaže da i danas nema osjećaj da je Daniel poginuo, tek da je na nekom od svojih terena, s kojih ga je ispraćala i dočekivala. Vraćao bi se nenadano, s vrata vičući: "Bok, sister, što ima za večeru". I dalje ga čeka. Njezini najmiliji, ipak, nisu bili tako snažni kao ona. Ubrzo nakon Daniela, najprije je otišao otac Zvonimir.
– Još se nekako držao, dok nismo napravili grobnicu, dostojnu mog brata. Kako smo završili s tim, prestao je piti lijekove i svjesno sasjekao samog sebe. Kada je u studenom iste godine umro njegov otac, otišao je dva dana kasnije od srca, šest mjeseci nakon Daniela – prisjeća se Corinne.
Ni majka Marija nije izdržala sav taj bol. Ona je otišla u kolovozu 1996. godine, deset mjeseci nakon supruga. Četiri godine kasnije, napustila ju je i baka Marija. Corrine je ostala potpuno sama, slomljena, sve bolesnija.
I njoj, iako mladoj, oslabilo je srce, zaradila je i dijabetes, završila na inzulinu. Tek posljednjih godina, stigla je nagrada za sve patnje. Srela je čovjeka s kojim će podijeliti život, koji se zove Daniel, kao i njezin voljeni, nikad prežaljeni stariji brat. Bolesti i liječničkim upozorenjima usprkos, stiglo je i dijete ljubavi, djevojčica Klara.
Isti ujak, kaže Klarina majka, slaveći pobjedu života.
>>Dječak-ratnik primio je metak u srce koji je osjetila i njegova majka