Mladi danas odrastaju u svijetu u kojem je tehnologija prirodan dio svakodnevice. Aplikacije, društvene mreže, umjetna inteligencija i digitalni alati za njih nisu novost, nego okruženje u kojem uče, komuniciraju, zabavljaju se i grade odnose. No upravo zato sve se češće postavlja pitanje - znači li digitalna spretnost ujedno i emocionalnu zrelost?
U školama se sve više govori o pažnji, strpljenju, suradnji i komunikaciji uživo. Učenici se često brzo snalaze u digitalnim alatima, ali rad u grupi, prihvaćanje kritike, dogovor, čekanje i rješavanje nesuglasica licem u lice ostaju izazovi. A upravo su to vještine bez kojih ni najbolje tehnološko znanje ne može zaživjeti u stvarnom svijetu.
Projekt Škola budućnosti, koji učenike uvodi u teme poput umjetne inteligencije, financijske pismenosti, kreativnog rješavanja problema i odgovornog korištenja tehnologije, na te izazove odgovara kroz projektni i timski rad. Učenici ne uče samo kako koristiti tehnologiju, nego kako zajedno doći do rješenja.
U Osnovnoj školi Turnić u Rijeci učenici profesorice Josipe Andrušić ove su godine radili na nekoliko povezanih projekata u sklopu Škole budućnosti, a njihov projekt “Digitalna zadruga – učimo kroz praksu” osvojio je nagradu za najbolji projekt u kategoriji portfelja.
Sve je krenulo od modula financijske pismenosti na Stemi LAB platformi. Učenici su istraživanjem otkrili da samo 44 posto učenika štedi, a kasicu prasicu ima svega 25 posto njih. Iz toga su razvili virtualnu izložbu kasica prasica, uspoređivali tradicionalne i digitalne oblike štednje, dizajnirali kasice budućnosti uz pomoć AI alata te osmislili bilježnicu “?dobrA odlukA”, zamišljenu kao poticaj za pametniju potrošnju.
Najviše vremena uložili su u aplikaciju “Računko”, školsku POS kasu za izdavanje računa, praćenje zaliha i upravljanje poslovanjem učeničke zadruge. Ideja je nastala iz stvarnog problema: ručno pisanje računa na sajmovima bilo je sporo, nečitko i sklono pogreškama.
“Najvrijednije u cijelom procesu nije nagrada, nego to da su učenici svaki korak projekta prošli u stvarnom kontekstu. Istraživali su, uočavali problem, osmišljavali rješenje, tražili financijska sredstva, posjećivali institucije, surađivali sa stručnjacima iz prakse i na kraju stvorili nešto što stvarno funkcionira. Znanje nije ostalo u udžbeniku već je postalo bilježnica koju će netko kupiti, aplikacija koju koriste na sajmu i navika razmišljanja prije svake odluke”, ističe profesorica Andrušić.
Širina projekta omogućuje da u timu svoje mjesto pronađu i oni učenici koji nisu nužno tehnički najjači. Netko istražuje, netko osmišljava vizualni identitet, netko programira, netko prezentira, a netko promišlja o vrijednostima koje projekt nosi.
“U pravim tehnološkim tvrtkama ne trebate samo programere. Trebate ljude koji znaju komunicirati, postavljati prava pitanja, razmišljati o etici i društvenom utjecaju nekog projekta. Upravo to Škola budućnosti razumije”, kaže Andrušić.
No rad u grupi otvara i izazove. Profesorica primjećuje da se vrlo brzo vidi tko preuzima inicijativu, ali i koliko brzo drugi tu odgovornost prepuste jednoj osobi. Tada njezina uloga nije dati odgovor, nego postavljati pitanja koja odgovornost vraćaju cijelom timu.
Komunikacija je, kaže, jedan od najvećih izazova. Učenici su dobri u razmjeni ideja dok se slažu, ali kad se pojavi neslaganje, često biraju šutnju umjesto razgovora. Rijetko tko zna reći: “Mislim da to nije dobro rješenje i evo zašto”, a da se druga strana ne osjeti napadnuto.
“Tehnologija sama po sebi ne rješava probleme. Rješavaju ih ljudi koji znaju misliti, surađivati i pitati se zašto”, poručuje.
S time se slažu i psiholozi iz udruge Kako si?, koji naglašavaju da su komunikacija uživo, interakcija i suradnja temelj emocionalnog i socijalnog razvoja djece. Djeca uče promatrajući druge: kako reagirati, kako prepoznati emocije, kako razumjeti tuđu perspektivu i kako se snaći u svijetu različitosti.
U komunikaciji licem u lice važnu ulogu imaju izraz lica, ton glasa, kontakt očima i drugi neverbalni znakovi. Upravo kroz takve odnose djeca razvijaju empatiju, samoregulaciju i sposobnost rješavanja sukoba. Suradnja s vršnjacima dodatno razvija pregovaranje, dijeljenje odgovornosti i toleranciju na frustraciju.
Digitalna komunikacija, ističu psiholozi, nije sama po sebi negativna. Ona mladima može pomoći da ostanu povezani i pronađu zajednice u kojima se osjećaju prihvaćeno. No kada komunikacija preko ekrana u velikoj mjeri zamijeni kontakte uživo, djeca imaju manje prilika za razvoj aktivnog slušanja, prepoznavanja neverbalnih signala, strpljenja i konstruktivnog rješavanja sukoba.
Profesorica Andrušić primjećuje da razlika u odnosu na ranije generacije postoji. Pažnja je kraća, strpljenje za dulje zadatke manje, a nelagoda u izravnoj komunikaciji veća. Posebno kada treba prihvatiti povratnu informaciju.
“Učenik dobije povratnu informaciju da nešto nije dobro napravio - nekad je to bio poticaj da pokuša bolje. Danas sve češće vidim emocionalno zatvaranje. Kao da kritika nije poziv na rast nego osobni napad”, kaže.
No dodaje da djecu ne treba kriviti. Digitalno odrastanje dalo im je brzinu, sposobnost snalaženja i lakoću usvajanja novih alata. Problem je u tome što im je istodobno oduzelo dio prilika za razvoj strpljenja, dubokog fokusa, ustrajnosti i komunikacije licem u lice.
Upravo zato ovakvi projekti imaju važnu ulogu: oni tehnologiju ne predstavljaju kao pasivni ekran, nego kao alat za istraživanje, stvaranje i suradnju.
Važnost odgovornog korištenja tehnologije prepoznaje i A1 Hrvatska, koja Školu budućnosti podržava od samih početaka, a kroz vlastitu inicijativu #BoljiOnline razvija edukativne sadržaje za sigurnije i odgovornije korištenje interneta.
“Razvoj digitalnih vještina danas je zajednička odgovornost cijelog društva – institucija, roditelja i privatnog sektora, posebno tehnoloških kompanija. Tehnologija sama po sebi nije dovoljna ako djecu i mlade ne učimo kako je koristiti odgovorno, sigurno i s razumijevanjem njezina utjecaja na svakodnevni život”, ističe Iva Turčin iz A1 Hrvatska.
Odgovorno korištenje tehnologije za A1 znači sigurnu, konstruktivnu i uključivu upotrebu digitalnih alata. To uključuje zaštitu privatnosti, prepoznavanje online nasilja i manipulacija, odgovornu komunikaciju na društvenim mrežama, razumijevanje digitalnog otiska i kritičko promišljanje informacija.
“Mladi internet mogu koristiti kao prostor za učenje, stvaranje i povezivanje, ali bez kritičkog mišljenja on se svodi na pasivnu konzumaciju sadržaja”, dodaje Turčin.
U tome se #BoljiOnline i Škola budućnosti prirodno nadopunjuju. Jedna inicijativa mlade uči sigurnijem i odgovornijem ponašanju u digitalnom svijetu, a druga im daje priliku da tehnologiju koriste za rješavanje stvarnih problema, timski rad i razvoj kreativnosti.
Psiholozi iz udruge Kako si? ističu da se socioemocionalne vještine najbolje razvijaju kroz svakodnevne odnose i iskustva, a ne samo kroz teoriju. U školi to znači suradnički i projektni rad, strukturirane rasprave i zajedničko rješavanje problema. Kod kuće to znači otvorenu komunikaciju, aktivno slušanje, jasne granice i odrasle koji vlastitim primjerom pokazuju kako se nositi s emocijama.
Zato odgovor na izazove digitalnog odrastanja ne može biti strah od tehnologije niti njezina zabrana. Djeca će digitalne alate koristiti no pitanje je samo hoće li ih koristiti pasivno ili smisleno, površno ili odgovorno, sama ili u suradnji s drugima.
Škola budućnosti upravo tu pokazuje svoju najveću vrijednost. Ona djecu ne uči samo tehnologiji nego ih kroz tehnologiju uči suradnji, odgovornosti, komunikaciji i emocionalnoj zrelosti. Priprema ih za digitalni svijet, ali ih pritom ne zaboravlja pripremiti za ono najvažnije - ljudske odnose.