Na ostavku ne pomišlja jer bi to, kako kaže bio lakši put, a on želi mijenjati pravosuđe. Ako ima nekih problema s eSpisom, suci su ti koji bi ga na to trebali upozoriti jer oni svakodnevno rade s eSpisom. Tvrdi to Damir Habijan, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, nakon što je Udruga hrvatskih sudaca upozorila ne na rupe, nego na rupetine koje postoje u pravosudnom sustavu. Jedna od njih je da iako suci imaju eSpis, koji se kako Ministarstvo pravosuđa kaže, kontinuirano nadograđuje, pa je tako "početkom 2025. dovršen projekt financiran iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti Unaprjeđenje sustava za upravljanje sudskim predmetima (eSpis) u okviru kojeg je poboljšan sustav te čija je ukupna vrijednost sa svim bila preko 2,5 eura s PDV-om", taj sustav nije povezan. Prekršajni sudac ne vidi u njemu kaznenu već samo prekršajnu evidenciju, sudac istrage ne vidi što radi drugi sudac istrage i tako redom.
Oko problematike povezane s eSpisom, koja je kako tvrdi UHS ogromna, Ministarstvo pravosuđa se brani da postoji pravilnik o radu u sustavu eSpisa te da je osnovano "stalno verifikacijsko tijelo sustava eSpis u koje su imenovani članovi sudbene vlasti s ciljem poboljšanja navedenog sustava". A zanimljivo je i kako Ministarstvo, dakle oni koji su zaduženi da se pobrinu da sustav kojim upravljaju funkcionira, vide svoju ulogu u svemu tome.
- Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije je tehnička podrška eSpisa, a pravosudni dužnosnici sami predlažu kroz verifikacijsko tijelo koja unaprijeđena ili karakteristike/pristupe trebaju. Svi zahtjevi za uvide se odobravaju. Sva daljnja unaprjeđenja će se usuglasiti s navedenim verifikacijskim tijelom - kažu u Ministarstvu pravosuđa.
Međutim ministrove tvrdnje da ih suci nisu upozoravali na probleme s eSpisom nisu baš posve točne jer su ta upozorenja dolazila sa sudova kod zadnjih izmjena ZKP-a. Tim izmjenama predviđeno je da oni počinitelji kojima su izrečene mjere opreza u slučaju kršenja mjera opreza idu u istražni zatvor, Suci istrage tada su upozoravali da na takvim predmetima rade različiti suci i da jedna ne vidi što radi drugi. Upozoravali su da sudac istrage nema kroz eSpis mogućnost uvida u druge kaznene postupke koji se vode protiv osumnjičenika, da ne može saznati u kojoj su fazi ti postupci, da ne može vidjeti ni postupanje drugog suca istrage protiv istog osumnjičenika jer eSpis ne daje takvu ovlast sucu istrage, te da tim sustavom sistemski upravlja Ministarstvo pravosuđa. Iz ovog potonjeg tada im je poručeno da to nije točno, i da se samo izmišljaju izlike. Čak se čulo i da se to može provjeriti jednim pozivom Ministarstvu. Koje valjda radi i poslijepodne i navečer i vikendom i praznikom, kada se sucima istrage privode osumnjičenici o čijem statusu trebaju odlučiti u roku od sat dva.
Prebacivanje odgovornosti na suce, kojih ima svakakvih, ali većina njih ipak svoj posao radi odgovorno, stoga je samo pranje ruku od problema koji egzistiraju godinama i koji se ne rješavaju. I to zato što se u pravilu, stručnim i radnim skupinama usprkos, prilikom svakog donošenja zakona ili izmjena zakona, glas struke ne sluša previše. Ili nimalo. Ono što imaju reći suci, odvjetnici i tužitelji, koji svakodnevno sjede u sudnicama i na svojoj koži ponajbolje osjećaju probleme zakona koji su savršeni samo na papiru, pravosudna birokracija u pravilu ne čuje. Niti želi čuti. Uostalom i prije slučaja Aleksić bilo je sličnih ili istih situacija iz koje nitko nije izvukao pouku. Prije četiri godine u Novskoj je ubijena žena, koju je suprug godinama zlostavljao. U trenutku kada je ubijena, on je imao zabranu prilaska, koju je prekršio. Uz to, on je također bio ranije osuđen na tri godine zatvora zbog nanošenje teške ozlijede sa smrtnom posljedicom, no u trenutku kada mu je izrečena mjera zabrane prilaska, mjerodavna tužiteljica to nije vidjela u sustavu jer je bio - rehabilitiran. I za sustav neosuđivan. Ni kazneno ni prekršajno, iako je bio prijavljivan i za nametljivo ponašanje. Počinitelj je nakon ubojstva supruge presudio i sebi, a na dan kada je ubio suprugu i sebe Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike dobilo je obavijest da on ima mjeru opreza, odnosno zabrane prilaska žrtvi. Branili su se tada da nije bilo postupanja u toj obitelji, iako je počinitelj zbog nasilja bio priveden, pa pritvoren te na koncu pušten jer mu je istražni zatvor zamijenjen mjerama opreza. Tih dana aktualan je bio i sličan slučaj iz Gospića gdje je počinitelj pokušao ubiti bivšu suprugu i njezinog novog partnera, također dok su mu bile izrečene mjere opreza. Jer ju je mjesec dana prije toga bio oteo, zatočio je i bio nasilan prema njoj. Dakle sustav nije funkcionirao ni 2022., kao što ne funkcionira ni danas, a odgovor mjerodavnih na reakcije zgrožene i uzbunjene javnosti je bio da se kršiteljima mjera opreza odredi istražni zatvor. S tim da suci koji o tome odlučuju ne mogu vidjeti što je bilo prije. A bome ne mogu vidjeti ni je li neki počinitelj počinio neko kazneno djelo, zbog kojeg je osuđen, te rehabilitiran, nakon što je kaznu odslužio.
U tom kontekstu je sve ovo o čemu sada priča ministar Habijan samo mazanje očiju javnosti jer sustav godinama ima probleme koji se u pravilu lome preko koljena brzopoteznim izmjenama zakona. U tom kontekstu treba gledati i najavljene izmjene Kaznenog zakona kako bi se u njega uveo doživotni zatvor. Hrvatska već ima kazne zatvora od 40 i 50 godina, a pitanje nije zašto se one ne izriču, već zašto ih viši sudovi smanjuju. Zadnjih dana više puta spomenuti David Komšić koji je s 88 uboda nožem izbo trudnu djevojku nepravomoćno je bio osuđen na 30 godina zatvora, no viši je sud tu kaznu smanjio za pet godina. Luka Juretić je bio prva osoba koja je u Hrvatskoj zbog monstruoznog ubojstva dvoje umirovljenika bio osuđen na 50 godina zatvora, no presuda je ukinuta, pa je na ponovljenom suđenju osuđen na 40 godina zatvora. Kazne od 50 godina zatvora su dobili i Krešimir Pahoki, Luka M. i Harold Kopitz. Sva trojica su počinila stravične zločine: Pahoki je ubio šest ljudi u domu umirovljenika u Daruvaru, Kopitz je ubio svoju djecu, a Luka M. je osuđen zbog ubojstva djeteta i ranjavanja više njih u školi u Prečkom. Kopitz se prije pravomoćnosti presude ubio u zatvoru, dok drugoj dvojici presude još nisu pravomoćne. Usput Pahoki ima više od 50 godina i njegova kazna, ako postane pravomoćna, je zapravo doživotna. I on je prethodno bio netko tko je bio poznat policiji i pravosuđu, pa nitko nije reagirao dok nije bilo kasno. Što se tiče Luke M., nikada nismo doznali tko je bio kriv zašto njemu nije pružena adekvatna liječnička pomoć iako je njegova obitelj tražila da ga se hospitalizira zbog problema s mentalnim zdravljem.
Navedeni primjeri pokazuju da je slučaja kao što je Aleksićev bilo i prije, da je javnost s njima bila zgrožena, da je tražila odgovore i da ih nije dobila. U svim tim situacijama sustav je zakazao, a na žalost zakazat će opet. Ministarstvo pravosuđa javnost sada pokušava primiriti najavama izmjena, još jednim, Kaznenog zakona, kojima će kako kažu "redefinirati sigurnosne mjere zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora na način produljenja trajanja vremena provjeravanja, kao i sadržajno redefiniranje kako bi se osigurala veća primjena navedene mjere i bolje postizanje svrhe zbog koje je inicijalno i uvedena u Kazneni zakon". Najavljuju i uvođenje nove kazne, "kazne doživotnog zatvora, po uzoru na većinu zemalja članica EU, s obveznim periodičkim preispitivanjem osnovanosti izvršavanja te kazne odnosno o određivanju uvjetnog otpusta".
- Temeljna razlika kazne doživotnog zatvora i dugotrajnog zatvora očituje se upravo u gore spomenutom preispitivanju i eventualnoj primjeni uvjetnog otpusta koji bi omogućavao nadzor odnosno praćenje osuđenika i nakon izlaska s izdržavanja kazne zatvora. Uz to, ovo Ministarstvo formirat će Radnu skupinu u kojoj će biti predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva zdravstva, Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, pravosudnih tijela i akademske zajednice s ciljem izmjena nekoliko zakona. Među kojima su Kazneni zakon, Zakon o izvršavanju kazne zatvora te, prema potrebi, Zakon o kaznenom postupku i drugi propisi - kažu u Ministarstvu pravosuđa.
Problem je samo što sve te najave neće riješiti temeljni problem, a to je nefunkcionalni i raspadnuti sustav u kojem se uvijek rješavaju posljedice, dok nikog ne zanima što je uzrok koji je doveo do tih, počesto, krvavih posljedica.