Lijep je i prelijep krajnji jug Čapljine koji se preko brda Brstinova jabuka spušta sve do nadomak Bijelog Vira, odnosno delte Neretve. Krajnja točka je naselje Glušci koje međa, udarena Požarevačkim mirom potpisanim 21. srpnja 1718. godine, dijeli na hercegovački i dalmatinski dio.
Požarevački mir
Glušci su poznati iz vremena Hercegovačkog ustanka 1875. - 1878. godine kada su katolički ustanici baš u Glušcima dočekali konzule velikih sila. Od primirja te 1875. godine nije bilo ništa, a danas nad tim prostorom vlada savršeni mir. Remeti ga jedino zvono na nekom od ovnova iz stada Milorada Brstine koji pripovijeda:
- Ovdje gore dosta je bolja paša nego dolje u podnožju gdje su kuće. Ovdje je malo uviše, a ima i ravnice - prostranstvo. Dolazi malo stoke, ove moje ovce i još dvadesetak-trideset krava iz sela, to je sve što ima. Sada je zasušilo, pa nije baš najbolje. Imaju tu okolo iskopane tri-četiri rupe, lokve za vodu. Snalazimo se, guramo dan za danom. Ovce su proljetos dosta dobro napredovale, sada je zasušilo - govori nam Milorad koji od “sredstava” za rad ima psa i radioprijamnik.
- Pas je tu za svaki slučaj da me upozori na vuka u blizini, a radio ponekad upalim da nisam sam, da ubijem dosadu i tako.
Kao i preostali stanovnici Glušaca, Milorad je mirovinu zaradio radeći u Metkoviću. U rodnim Glušcima, hercegovačkom dijelu toga naselja, nema stalnih stanovnika.
- Kuće su u dobrom stanju, obnovljene, dvije kamene dobro sređene, vode ima, svega ima, ali svaku večer putujemo u Metković i ujutro se vraćamo. Svega ima osim naroda, došlo takvo vrijeme. Ja sam tu rođen, ali takav je život, svijet se razišao. Možda i ne bi da je bilo pravog puta. Ovdje jedino dolaze lovci. Ni ovi stećci se neće vidjeti kako je krenulo - veli Milorad pokazujući goleme “kamene spavače” nasred prostrane livade.
Podsjećamo ga da stećci na Kljenku nigdje nisu registrirani u službenim dokumentima u BiH, a on dodaje:
- Nisam znao da nisu, ali dva puta su neki dolazili i fotografirali te stećke u groblju - i ovdje. Čak je i iz Metkovića dolazio jedan i fotografirao, rekao je da će opet doći - govori Milorad, dodajući kako više nisu dolazili.
Zapušteni stećci
- Ne, niti me itko pitao za stećke izuzev tih nekoliko puta. Nikoga ništa nije zanimalo. Ja sam rođen ovdje i registriran u Čapljini, ali sam sve papire prebacio u Metković. Tamo sam radio, sada dođem kući koja je u Hercegovini, a u Čapljinu mogu samo preko Metkovića.