Milanovićev izlazak iz stranačkih granica, što je naučio od Bandića, učinio ga je neuhvatljivim

Svatko je ispao u prvom krugu iz drugog razloga. Kekin ima kosu u kojoj kao da je eksplodiralo neko od zabranjenih pirotehničkih sredstava, a i mozak joj je takav, što je privlačno ljubiteljima AFŽ-a, ali njezin docirajući ton i nadmeni stav sprečavaju je da proširi krug sljedbenika. Selak Raspudić je filozofkinja, i u tom smislu sebe vjerojatno vidi kao ženskog Marka Aurelija, Stuarta Milla ili Proudhona, koji su mišlju oblikovali politiku svog vremena, ali povijest poznaje mnogo više filozofa koje su vlastodršci progonili i na kraju ubili, od Platona i Senece do Blocha i Gramscija – politika jednostavno nije za filozofe jer oni vide obje strane problema, a političar samo jednu. Buljev pristup pučkog tribuna nije upotrebljiv izvan njegova zavičaja, a ima i lošu artikulaciju pa ga se često ne razumije. Lozo je imala predispozicije da je se predstavi kao hrvatsku Željeznu Lady, ali nije se išlo u tom smjeru. Jonjić je previše nepoznat, no elokventan je i zacijelo će mu karijera napredovati. Tokić Kartelo se tijekom televizijskih debata vidljivo dosađivao, što znači da je najdublje od svih ušao u bit predsjedničkog mandata, i ima kosu populističkog agitatora, ali ima probleme s identitetom – netko tko je uzeo ime svog oca i majčino djevojačko prezime, u psihoanalitičkom smislu je sin svojih djedova, a to je zbilja čudno.