Svatko tko je barem jednom gledao osobu kako se muči s čitanjem pred drugima lako će pomisliti da je riječ o nedostatku znanja ili truda. No upravo je ta pogrešna pretpostavka jedna od najvećih zabluda o disleksiji – temi koja je u Zagrebu otvorila važno javno pitanje na panelu Večernjeg lista „Svijet između redaka“.
Sudionici su disleksiju opisali kao drugačiji način obrade informacija, onaj koji često ostaje neprepoznat, ali oblikuje obrazovanje, posao i svakodnevni život desetaka tisuća ljudi u Hrvatskoj. U razgovoru koji je moderirala Ida Prester, stručnjaci, predstavnici poslovnog svijeta i medija, kao i publika, uključujući učenike Industrijske strojarske škole u Zagrebu, otvorili su pitanje: što se događa kada sustav ne prepoznaje drugačiji način učenja, nego ga pokušava “ispraviti”?
Disleksija kao drugačiji način obrade informacija
Panel je okupio profesoricu logopedije Maju Hmelinu iz Logopedskog kabineta Govornica, Kristinu Šikić direktoricu marketinga iz tvrtke Stanić Beverages te televizijsku voditeljicu Miju Kovačić, čije je osobno iskustvo s disleksijom obilježilo razgovor.
Govoreći o odrastanju, Mia je opisala školske dane u kojima je dugo vjerovala da je “loš čitač”, iako je učila više od drugih. Problem, kako je istaknula, nije bio u trudu, nego u načinu na koji je njezin mozak obrađivao tekst. Školske dane obilježio je osjećaj zbunjenosti, sve dok nije dobila dijagnozu disleksije – trenutak koji joj je, kako je rekla, “složio cijelu sliku”.
Ključnim se pokazalo i otkriće prilagođenih tipografskih rješenja i fontova za osobe s disleksijom, koji su joj značajno olakšali čitanje i razumijevanje. Taj trenutak opisala je kao prijelomni, jer je prvi put shvatila da problem nije u sposobnosti, nego u pristupu informaciji.
Od “lošeg čitača” do profesionalne snage
Unatoč disleksiji, Mia je izgradila uspješnu voditeljsku karijeru i na malim ekranima je gledamo već dva desetljeća. Kroz godine je razvila vlastite strategije učenja, od izdvajanja ključnih riječi i strukturiranja teksta, do višestrukog ponavljanja i “prevođenja” sadržaja u vlastite riječi.
„Ako imam vremena, prolazim tekst više puta dok ne izdvojim bitno. Uvijek ga pokušavam prilagoditi svom načinu razmišljanja“, rekla je te naglasila kako je tek s vremenom naučila prihvatiti vlastitu različitost i kreativan način razmišljanja izvan okvira, umjesto da je skriva.
„Kada prihvatiš da ne moraš funkcionirati kao svi drugi, tek tada počneš koristiti svoje prednosti“, poručila je.
Profesorica logopedije Maja Hmelina objasnila je kako se dijagnostika temelji na testovima koji procjenjuju čitanje, pisanje i razumijevanje, ali i širi kognitivni profil djeteta. Posebno je naglasila važnost ranog prepoznavanja i prilagodbi u obrazovanju – od pojednostavljenih rečenica i jasnije strukture teksta do individualiziranog pristupa u nastavi.
„Važno je prilagoditi i grafički i jezični dio sadržaja – jer disleksija nije samo problem čitanja, nego i razumijevanja informacija koje su često prekompleksno strukturirane“, istaknuto je na panelu.
Društvena odgovornost
Važan dio panela bio je posvećen i ulozi komunikacije u razbijanju stigme. Kristina Šikić, direktorica marketinga u tvrtci Stanić Beverages, govorila je o kampanji „Juicy brine da riječi teku s lakoćom“, koja kroz brend inicijativu pokušava približiti temu disleksije široj javnosti.
Naglasak kampanje bio je na vizualnim intervencijama, poput obrnutih slova u logotipu, koje su potaknule publiku da se zapita kako izgleda čitanje osobama s disleksijom. Takav pristup izazvao je snažne reakcije i velik broj upita, ali i važan trenutak osvještavanja.
„Ono što jednoj skupini izgleda kao pogreška, drugoj može biti svakodnevna realnost“, istaknuto je u razgovoru.
Učenici i poruka budućnosti
Sudjelovanje učenika Industrijske strojarske škole dalo je panelu dodatnu dimenziju. Njihovo iskustvo i prisutnost u publici pokazali su koliko je važno o temi disleksije govoriti u obrazovnom sustavu, gdje se prvi put najčešće i prepoznaje.
Nakon panela, zajednička poruka sudionika i publike bila je jasna – disleksija nije prepreka uspjehu, nego drugačiji put do njega. U vremenu kada se obrazovanje i radno okruženje sve više prilagođavaju individualnim potrebama, ovakvi razgovori otvaraju prostor za razumijevanje, prihvaćanje i promjenu perspektive.
Panel „Svijet između redaka“ tako je još jednom potvrdio da se o disleksiji ne treba govoriti kao o ograničenju, nego kao o različitosti koja, uz podršku i razumijevanje, može postati – snaga.