Nije Ivi Horvat bilo nepoznato da imati psa, osim ljubavi i veselja, traži i puno odgovornosti i obveza. Ipak je odlučila da će jednog dana, kad bude sigurna da živom biću može pružiti sve što mu treba i što zaslužuje, udomiti psa. I da neće birati prema njegovoj ljepoti ili uzrastu, samo će spašavati život. I sve je to ostvarila.
– Znala sam da to mora biti neki jadan pas, toliko jadan da ga sigurno nitko nikad ne bi poželio udomiti. I onda sam ugledala nju, na Facebook stranici Beta objavili su kujicu koja je kao štene ostavljena u šumi. Tu se se ljudi brinuli o njoj, hranili je, a jednog je dana nestala – priča nam Iva. Pojavila se nakon nekog vremena, kako je stigla nitko ne zna, noge su joj bile zavezane žicama, koža joj je bila oguljena gotovo do kosti, šapa ozlijeđena, bojala se ljudi.
– Tražili su nekoga tko će je uzeti k sebi, da se malo socijalizira. Djevojka koja ju je prihvatila već drugi dan je odustala, kujica je bila prestravljena u zatvorenom prostoru i uništila je sve do čega je došla. Javili su mi da ne može više ostati kod nje i da ne dolazim po psa. Šest mjeseci sam čekala od prve informacije i sad da odustanem? Sjela sam u auto i otišla u Beograd – prisjeća se. Dočekao ju je pas koji ne hoda, boji se svoje sjene, ne želi prići, ne želi se maziti. Ali nikad, baš nikad nije pokazala ni mrvicu agresije, naprosto se predala.
– Otišla sam po nju s krevetićem, nosila sam je u njemu. I danas, dvije i pol godine kako je stigla k meni, taj krevetić je njezina sigurna luka. Iako joj je već premali – kaže nam Iva i opisuje kako su izgledali prvi zajednički dani.
– Pet dana sjedila je pred zidom i buljila u njega, nije htjela van, nije jela, piškila, kakala, dahtala je od straha. Malo bi zaspala, budila se i cvilila i lajala. U krevetiću sam je nosila van, tu bi opet samo legla i nije se micala, sva je bila u grču. Živjela sam sama u podstanarskom stanu, ali ona je svuda išla sa mnom. I susjedima je to bilo čudno, pitali se me što radim psu. A ja sam joj silno htjela pomoći, plakala sam od tuge i nemoći. Razmišljala sam i sama što radim, možda je i mučim. Onda sam poslušala mamin savjet, rekla mi je: Iva, ljubav liječi sve, samo polako i strpljivo – opisuje njihove početke. Tako su išle dan po dan, dok kujica nije sama počela hodati.
– Išla je samo ravno, nije nikamo skretala, tako je dobila i ime – Kuda. Kud je išla ona, išla sam i ja. Postalo mi je teško nositi je po stepenicama jer se udebljala, a u lift nije htjela. Pobijedile smo i taj strah. Sjela sam u lift i čekala da i ona uđe. Čekala sam tako šest sati, lift je bio otvoren, a Kuda ispred njega. I na kraju je ušla. Nikad više nismo imali problema s liftom – priča Iva i dodaje kako je sljedeća lekcija bila ostanak kod kuće.
– Bila je strašno vezana uz mene, kad me nije bilo imala je napade panike. Mogla je ostati kod mame, ali bi gledala kroz prozor i čekala da dođem. Polako smo i to svladavale, dok nisam napravila grešku. Spavala je, a ja sam otišla do dućana. Nije me bilo možda 10 minuta, demolirala je stan – prisjeća se. Jedno vrijeme živjele su u kući, nakon potresa bila je strašno uplašena pa nije htjela ni u kuću ući. Kad su se preselile u novi stan, vratio se problem straha od zatvorenog prostora.
– Već godinu dana smo u ovom stanu, tu živim s dečkom Mateom kojeg je Kuda jako dobro prihvatila. On s njom razgovara kao s čovjekom. No, još uvijek se boji nekih prostora u stanu. Sama bira gdje će biti. Jako je mirna, plaha, no za nježnosti je uvijek spremna. Mazi se sa svima koji dođu kod nas, traži još ako je prekratko trajalo. Izvrsno se slaže s maminim psima i voli biti kod nje u Zelini. Zapravo, dobro se slaže sa psima i bila bi sigurno sretna da ima društvo, ali to u ovom trenu nije moguće – kaže nam I. Horvat.
Dodaje kako su njih dvije jako vezane, a Kudi je ona centar svijeta, najpotrebnija. Taj pogled pun ljubavi, emocije koje pokazuje, to je neprocjenjivo. I bez obzira na sve što su prošle i prolaze, jer Kuda će uvijek biti “pas s posebnim potrebama”, nikada nije zažalila. Kaže, bila je to najbolja odluka u njezinu životu.
Bravo!