Još u ožujku 2024. godine trebao je biti potpisan Granski kolektivni ugovor (GKU) u zdravstvu; prava iz tog ugovora na zaposlene se primjenjuju na temelju Vladine odluke, a pregovaranje je gotovo zamrlo. Hrvatski liječnički sindikat, koji danas obilježava 35. godišnjicu rada, od resornog ministarstva traži nastavak pregovora. Kao ključni zahtjev na kojem će inzistirati ističu pitanje naknade za pripravnost jer je ta naknada, kažu, preniska, pogotovo zato što se pripravnošću praktički pokrivaju dežurstva, koja su skuplja.
– Doktor u pripravnosti, koja traje 16 sati radnim danom, a 24 sata vikendom i blagdanima, mora biti dostupan i spreman da, ako ga trebaju u bolnici, onamo stigne u roku od pola sata. Događa se da ga trebaju i nekoliko puta tijekom pripravnosti, no naknada je smiješna, 4% od osnovne plaće za pripravnost radnim danom i 7% vikendom i blagdanom. Tražimo da se naknada za pripravnost obračunava u postotku od cijene prekovremenog sata, a ne redovnog rada – kaže dr. Renata Čulinović Čaić, predsjednica Hrvatskog liječničkog sindikata.
To objašnjava tvrdnjom da se institut pripravnosti zloupotrebljava i de facto predstavlja prekovremeni rad, ali se ne plaća tako. Naime, na odjelima na kojima nema dovoljno liječnika podrazumijeva se da će liječnik iz pripravnosti doći i po tri-četiri puta u bolnicu. Tada često samo nekoliko sati dijeli zadnju intervenciju u pripravnosti od početka redovnog radnog dana.
– Ako sam u pripravnosti bila u sali do 3 ujutro, a u pola osam počinjem raditi redovno i imam naručenu operaciju, nikog nije briga što imam zakonsko pravo na dva dana odmora. Nitko od odgovornih liječnika ne dozvoljava da se zbog toga otkaže pacijent koji je na tu operaciju čekao mjesecima. I ne odem kući, već odspavam nekoliko sati u bolnici u takvom slučaju. Liječnici to rade na vlastitu štetu, ako je i ne osjete odmah, sustiže ih s godinama – navodi ova abdominalna kirurginja.
Jednako važan zahtjev je i donošenje obvezujućih vremensko-kadrovskih normativa. Postoje preporuke koliko tko posla treba napraviti, ali to nikoga ni na što ne obvezuje pa onda nema ni sankcija ni nagrada, ni za one koji eskiviraju posao u bolnici i u radno vrijeme rade u privatnim klinikama, kao ni za one koji potežu više. Osim toga, postojeći vremensko-kadrovski normativi nerealni su jer obuhvaćaju neke dijagnostičko-terapijske postupke koji se odavno više ne rade, dok s druge strane uopće ne spominju niz poslova koji zahtijevaju vrijeme liječnika, poput pregleda, rada liječnika na odjelu, previjanja, pisanja otpusnih pisama, administriranja... Jedan od apsurda tih preporuka je preciziranje da operaciju slijepog crijeva ili bruha mora raditi isključivo abdominalni kirurg; to su temeljne operacije koje može raditi svaki kirurg.
– Donošenje obvezujućih vremensko-kadrovskih normativa ključno je za uvođenje reda i za mir među kolegama. Mora biti jasno koliko si posla obvezan napraviti. Ne može jednaku plaću dobiti netko tko se ubija od posla i netko tko se šeće okolo i onda ode u privatnu kliniku. Normativi su temelj za uređenje sustava, jer bez njih nitko ne može reći koliko tko radi – kaže dr. Čulinović Čaić. Ujedno su ovi normativi i ključan preduvjet za odobrenje rada bolničkom doktoru u privatnoj klinici, jer važeća formulacija da netko može dobiti odobrenje za rad u privatnom sektoru ako izvrši sve propisane obveze na poslu, bez jasnog opisa posla vrlo je rastezljiva.