Bio je jedan od najzloglasnijih serijskih ubojica ovih prostora: Žrtve je dovodio u kuću strave, a razotkrio ga je slučajni prolaznik

Metod Trobec rodio se 6. lipnja 1948. kao izvanbračno dijete te je sa sestrom blizankom odrastao na skromnom seoskom imanju, bez tekuće vode. Bio je patološki vezan za majku Mariju, progovorio je tek s četiri godine, a osnovnu školu nikada nije završio. Već kao tinejdžer odao se kriminalu, krao je motore i palio sijeno susjedima. Nakon odsluženja vojnog roka i kratkog boravka u Njemačkoj, gdje je radio u Porscheu, vratio se u Sloveniju automobilom 'RENT-a-cara', no umjesto da ga vrati, on je automobil sakrio u slamu, a potom je prijavio krađu. Prijevara mu ipak nije uspjela te je tada prvi put osuđen na kaznu zatvora, a do svoje tridesete već je bio dobro poznat policiji bivše države. Sudbonosno 'Da' izrekao je dva puta, no oba su se braka raspala u kratkom roku. Zbog niza prijevara, Trobec je 1974., završio na psihijatrijskom liječenju gdje mu je dijagnosticiran Ganserov sindrom i teška psihopatija. Liječen je elektrošokovima, a njegov je odvjetnik kasnije tvrdio da mu je upravo ta terapija nepovratno oštetila mozak. Unatoč dijagnozi, bio je otpušten iz bolnice kao "zdrav", a ubrzo nakon toga započeo je svoj krvavi pir.

Klupko se počelo odmotavati kada je u srpnju 1979. tada 31-godišnji Trobec pokušao opljačkati njemačkog turista, Hermana Lempenaua. Pozvao ga je na piće, a kada su se dovezli do jedne gostionice u Mednom, Trobec je slagao da mora telefonirati sestri, no sjeo je u auto i pobjegao sa strančevim koferom. Par dana kasnije, 5. kolovoza, Lempenau je na autobusnom kolodvoru u Kranju ponovo sreo Trobeca te ga je upitao što se dogodilo s njegovim koferom. Dovitljivi kradljivac odgovorio je da je kofer u njegovoj vikendici te ga je pozvao u svoj automobil, crvenu Zastavu 101, obećavajući da će mu vratiti ukradene stvari. No, na putu prema izletištu Preddvoru, Trobec je skrenuo u zabačenu šumu gdje je izbacio Nijemca iz automobila te ga je brutalno pretukao, slomio mu ključnu kost i oteo novčanik. Bio je to trenutak u kojem je zločincu promakao jedan ključan detalj – njegovu nasilju i krađi svjedočio je sakupljač gljiva Pavle Arsenovski, koji je zapamtio registarsku oznaku Trobecova automobila te je odmah o svemu obavijestio policiju.

Iste večeri naoružani policajci presreli su Trobeca u Kranju i priveli ga. Nakon što je uhićen zbog pljačke utvrđeno je da je njegovo ime već zabilježeno u policijskoj evidenciji. U kartoteci je imao šest kaznenih prijava, od kojih su četiri završile presudom, no nitko nije ni slutio da je to tek vrh ledene sante i početak rasplitanja zamršenog klupka najgorih zločina u povijesti Jugoslavije.

Kuća strave bila je poprište nezamislivog pokolja

Policajci su pretražili Trobecovu kuću u Zgornjoj Beli gdje je živio s majkom, pri čemu su pronašli pravo skladište ukradenih stvari iz tvornice Metalka gdje je radio, ali i žensku odjeću, torbice i nakit. Neki komadi bili su umrljani krvlju, što je bio više no jasan signal da se iza fasade sitnog lopova krije nešto mnogo mračnije. Istražitelji su posumnjali da je upravo Trobec povezan s nestankom triju žena, a trag ih je ubrzo doveo do Trobecova drugog imanja - u kući strave u selu Dolenja Vas dočekao ih je prizor iz noćne more. U staroj, zidanoj krušnoj peći, pomiješani s pepelom, pronađeni su fragmenti ljudskih kostiju, lubanje te mnoštvo predmeta i odjeće koja je pripadala upravo nestalim ženama. Dijelovi tijela pronađeni su i u drvenoj škrinji ispred kuće te u gnojnici i septičkoj jami. Ostaci leševa bili su u takvom stanju da nisu mogli biti identificirani, no ubrzo je ipak potvrđeno da je riječ o ženama s popisa nestalih osoba – umirovljenici Marjani Cankar (53) te dvjema radnicama, Ani Plevnik (43) i Zorki Nikolić (33). No, mračnom nizu tu nije bio kraj - ispostavilo se da je monstrum ubio i 18-godišnju trgovačku pripravnicu Vidu Markovčić iz Gornje Brezovice te 21-godišnju konobaricu Uršku Brečko iz Črnivca. Svoje žrtve, uglavnom usamljene žene koje nitko neće tako brzo tražiti, Trobec je vješto zavodio, potom ih je odvodio u kuću na osami gdje ih je tijekom seksualnog odnosa brutalno tukao i davio, sve do smrti. Kako bi skrio tragove svojih jezivih zločina slovenski je monstrum mrtva tijela žena sjekao na komade te ih je potom raskomadana polijevao benzinom i palio u krušnoj peći, na svom imanju.

Suđenje kakvo se ne pamti na ovim prostorima

Nakon što je za razbojništvo nad Nijemcem bio osuđen na osam godina zatvora, čitava javnost bivše države s nestrpljenjem je iščekivala početak suđenja monstrumu za ubojstva žena počinjena u periodu od 1976. do 1978. godine. Uz do tada neviđene mjere sigurnosti suđenje Metodu Trobecu, koje je započelo 30. listopada 1980. na sudu u Kranju, pretvorilo se u medijski spektakl.

Suočen s dokazima, Trobec je već tijekom mučne istrage počeo priznavati zločine. Tvrdio je da ga je u trenucima intimnosti "nešto obuzelo" te je priznao da je najmanje pet žena namamio na svoje imanje, gdje ih je silovao i zadavio, a njihova je tijela potom raskomadao i spalio. No, iako je najprije sve priznao Trobec se u međuvremenu ipak predomislio te je već prvog dana suđenja u potpunosti zanijekao optužnicu, ispisanu na 36 stranica. Tvrdio je da nije počinio ništa od onoga za što ga se tereti uporno ponavljajući kako se ne sjeća ničega, pa ni ubijenih žena. Već drugog dana suđenja uslijedio je novi obrat – Trobec se odlučio braniti šutnjom. Na pitanja više nije odgovarao, a na raspravi je glumio potpunu nezainteresiranost, no na kraju je ipak izgubio strpljenje – počeo je urlati da je nevin i da su ga liječnici uništili elektrošokovima i injekcijama te da će ih sve tužiti. Odvjetnik ga je pokušao obraniti tvrdeći da je Trobec neubrojiv i da je duševni bolesnik. Da apsurd bude veći, tvrdio je da su Trobecove žrtve umrle prirodnom smrću, jedna od epileptičnog napada, druga od delirija, treća se ugušila hranom, a četvrta počinila samoubojstvo, nakon čega ih je Trobec, prema tvrdnjama obrane, u šoku i panici spalio.

No, tim od pet sudskih vještaka psihijatara iz Zagreba i Ljubljane bio je jednoglasan u svojoj ocjeni - potvrdili su da je Trobec teški psihopat, ali ne i duševni bolesnik te je u trenutku počinjenja zločina bio potpuno svjestan svojih postupaka i stoga je kazneno odgovoran. Odbacili su i tvrdnje obrane o posljedicama elektrošokova, navodeći da kod Trobeca nije utvrđen ni gubitak pamćenja, kao ni promjene ličnosti koje bi upućivale na oštećenje mozga.

Posljednji je u Sloveniji osuđen na smrtnu kaznu

I dok je optužba tražila smrtnu kaznu, a obrana oslobađajuću presudu, Trobec je 26. studenog 1980. osuđen na smrt. No, nakon što ga je Temeljni sud osudio na smrt, a Viši sud potvrdio prvostupanjsku presudu, Vrhovni sud Slovenije je čitav predmet vratio Višem sudu na ponovno rasvjetljavanje nekih okolnosti. 'Prebacivanje loptice' se nastavilo te je Viši sud predmet vratio prvostupanjskom Temeljnom sudu u Kranju. Uz neke nove detalje o stradanju Vide Markovčić i Urške Breško 24. rujna 1982., prvotna smrtna presuda iz 1980. godine je poništena, a sud u Kranju je za ubojstvo pet žena Trobecu izrekao kaznu od tada maksimalnih 20 godina zatvora. Serijskom ubojici na ruku je možda išlo i to što nakon 1959. godine u Sloveniji nije bila izvršena niti jedna smrtna kazna, te bi izvršenje takve kazne nad Trobecom prekinulo taj više od dva desetljeća dug niz.

Izvršenje dvadesetogodišnje kazne Trobec je trebao završiti u kolovozu 1999., no njegova nasilna priroda ni iza rešetaka nije mirovala. Zbog pokušaja ubojstva jednog zatvorenika 1992. godine dobio je još 15 godina zatvora. U zatvoru je bio uglavnom izoliran, a jedina osoba koja ga je posjećivala bila je njegova majka Marija. Kada je ona u ožujku 2006. preminula u staračkom domu, Trobec je izgubio i posljednju vezu s vanjskim svijetom te je tada, unatoč sumnji zatvorskog osoblja da boluje od karcinoma prostate, počeo odbijati liječničke preglede.

U ranim jutarnjim satima 30. svibnja 2006., čuvari kaznionice Dob pri Mirni zatekli su stravičan prizor. Vrata Trobecove samice bila su blokirana, a kada su ih uspjeli nasilno otvoriti, pronašli su njegovo beživotno tijelo. Objesio se koristeći improviziranu omču napravljenu od komada poderane zatvorske plahte koju je pričvrstio za ventil vodovodne cijevi iznad zahodske školjke koju je izbio iz ležišta. Trobec je sam sebi presudio tjedan dana uoči svojeg 58. rođendana te je, nakon gotovo 27 godina života iza rešetaka, sa sobom u grob odnio i mračne detalje svojih monstruoznih zločina. Da je odslužio punu kaznu od ukupno 35 godina zatvora bi izašao 2014. godine te bi s navršenih 66 godina ponovo bio slobodan čovjek.

*uz korištenje AI-ja