Libanon, država neprekidnog rata

Nakon žestokog bombardiranja zapadnog Beiruta koje su izveli izraelski avioni, a u kojem je u samo jednom danu poginulo i ranjeno više od tri tisuće Libanonaca, uglavnom civila, nazvao sam sestru Fatme da je pitam je li sve u redu. Neboderi su se rušili poput kuće od karata, samo sedamsto metara od mjesta na kojem naša obitelj živi. U tim trenucima udaljenost više nije bila broj, nego tanka linija između života i smrti. Dok sam razgovarao s njom, glas joj je bio miran, gotovo neprirodno smiren, kao da pokušava zaštititi mene, a ne sebe. A onda sam, kroz tišinu između njezinih riječi, čuo zvuk bombardera koji su i dalje nadlijetali grad. Taj dubok, metalni huk parao je nebo, a sekundu poslije dolazio bi udar, tup, razoran, konačan. Bacali su svoje smrtonosne terete na zgrade i nebodere, ostavljajući za sobom apokaliptične prizore: dim koji guta horizont, prašinu koja briše granice između ulica i tijela, krhotine koje više ne pripadaju ničijem domu. U jednom trenutku razgovor je zastao. Ne zato što nismo imali što reći, nego zato što je stvarnost bila glasnija od riječi.