VIDEO Kuća s brojem 55 bila je zadnja adresa 20 hrvatskih branitelja: Upali su u četničku zamku, odlučili se predati no to je bio put u smrt

Iako brojni detalji o krvavom danu u Kusonjama niti do danas nisu potpuno razjašnjeni, poznato je da je "A" satnija 105. bjelovarske brigade stigla na to područje nekoliko dana prije napada, kako bi se pojačala obrana grada Pakraca. Nekoliko dana nakon dolaska u Pakrac zapovjedništvo satnije dobilo je dojavu da pobunjeni Srbi u selu Kusonje na položajima tih dana imaju manje ljudi te je na temelju te informacije procijenjeno da bi ih se moglo iznenaditi te lako svladati. Bez znanja i suglasnosti zapovjednika brigade, pala je odluka da se krene u akciju, no, nažalost, ulaskom u selo branitelji su upali u pripremljenu zasjedu u obliku potkove, što je kasnije pokrenulo sumnju da je dojava bila lažna. Većina preživjelih branitelja zaklon je tada pronašla u kući na broju 55 koja je bila njihov privremeni zaklon, ali mnogima od njih i posljednja adresa.

Više od 24 sata branitelji su se iz te opkoljene kuće odupirali napadima brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. U pomoć su im prvi priskočili njihovi suborci, petnaestorica pripadnika satnije iz Pakraca pokušala su se do njih probiti kombijem i džipom, no pod neprijateljskom su se paljbom bili prisiljeni povući. Nakon što ni policijska postrojba iz Pakraca nije uspjela izvući opkoljene branitelje, u pomoć su bili pozvani pripadnici specijalne policije iz Bjelovara. Iako su došli u blizinu kuće, niti oni nisu mogli izvući branitelje, no odbili su ostaviti ranjene i poginule suborce.

„Ili svi ili nitko“, Motorolom je tada poručio zapovjednik satnije Miroslav Černak. U tim je kaotičnim trenucima, prema svjedočenju pripadnika specijalne policije, stiglo pojačanje pobunjenim Srbima te su se hrvatski specijalci morali povući na prvotne položaje. Zatražena je tada pomoć specijalaca iz Lučkog, no oni su toga dana bili na drugom području. U posljednjem pokušaju da se pomogne opkoljenim braniteljima na neprijateljske je položaje tijekom noći bilo ispaljeno više od 160 minobacačkih projektila, no, sve to nije bilo dovoljno da se probije opsada.

Nakon mučne borbe i 24 satne opsade preživjelim je braniteljima nestalo streljiva te su se odlučili predati. Nažalost, niti to nije bio izlaz, nego direktan put u smrt – nakon što su ih zarobili, četnici su ih vezali žicom, zlostavljali i masakrirali te ih na kraju zvjerski pobili. Tijela ubijenih sutradan su kamionom odvezli u obližnji Rakov Potok i bacili u zajedničku grobnu jamu – prvu masovnu grobnicu hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu.

Prema saznanjima do kojih se došlo mnogo kasnije tada su se predali Miroslav Černak, Ante Tandara, Vladimir Krivačić, Nedjeljko Pekić, Petar Grubeša, Marijo Posarić i Zlatko Pavlović, dok su Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Marijan Dukić, Stipe Gadža, Stjepan Kolar, Stjepan Mamić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Tadija Markić najvjerojatnije već bili ubijeni.

Njihova tijela ekshumirana su pet mjeseci kasnije te su nakon identifikacije dostojno pokopana. No tragedija u Kusonjama tu nije završila, dvije godine kasnije na istom tom krvlju natopljenom mjestu uslijedila je nova epizoda krvoprolića – prilikom odavanja počasti svojim kolegama, od podmetnute su mine život izgubila još trojica branitelja, a 13 ljudi bilo je ranjeno.

Na mjestu stravičnog stradanja u Kusonjama uređen je spomen-park i u njemu izgrađena kapelica Male Gospe, dok je u Rakovu Potoku podignuto spomen-obilježje te se tamo svake godine polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća obilježava obljetnica tragične pogibije hrvatskih branitelja.