Bilo bi krajnje nepošteno prema povijesnoj istini i čitateljima kad bi priča o HSS-u za vrijeme NDH i Drugoga svjetskog rata završila samo na prošlonedjeljnoj kolumni o odnosu ustaša prema HSS-u.
Još je zanimljiviji odnos komunista prema HSS-u, koji je bio višeslojan za vrijeme rata, a nakon rata HSS nestaje s političke pozornice nakon što komunisti u potpunosti preuzimaju svu vlast u zemlji. Koliko god su komunisti nastojali pridobiti što više pristaša HSS-a u svoje redove za vrijeme rata, mnogi su bili sumnjičavi prema njihovim stvarnim nakanama. Ljudi su govorili da su komunisti “dobri, vode NOB, tuku okupatora i pljačkaše, tuku ustaše, štite narod od rekvizicije, ali im ne valja samo to što hoće dijeliti naše imanje i kada oni pobijede oni će sve ljude tjerati na kazan”.
Kako se velik dio lijevog dijela HSS-a nećkao oko suradnje s komunistima, komunisti su pojačali političku propagandu i pritiske, jer je desna struja HSS-a polovicom rata počela ponovno aktivirati svoje organizacije, trudeći se vratiti ljude koji su nekada glasali za njih. Nakon svih pritisaka i pregovora, pri čemu je komunistima od ponajveće važnosti bilo vodstvo koprivničkog HSS-a, to je lijevo krilo HSS-a prišlo NOP-u krajem 1943. godine.
Ključni događaj oko HSS-a i komunista dogodio se u selu Gornje Taborište kod Slunja, gdje su se 29. travnja 1944. prvi put sastali predstavnici HSS-a iz svih krajeva Hrvatske koji su prešli k partizanima. Na tom sastanku jednoglasno su osudili Vladka Mačeka i stranačko vodstvo u Zagrebu, koje je prozvano izdajničkim. Cilj ove skupštine bio je, zapravo, oduzeti Mačeku pravo da stranku predstavlja u domaćoj, a poglavito u svjetskoj javnosti.
Stoga je izabran odbor koji je od tada počeo raditi pod imenom Izvršni odbor Hrvatske (republikanske) seljačke stranke, IO H(R)SS-a. To je zapravo bila frakcija HSS-a koja je stalno isticala vjernost osnivačima stranke kako bi zadržala legitimnost pred članstvom i seljaštvom, dok je Mačeku predbacivala izdaju samog nauka i političkih ciljeva braće Radić. Predsjednik IO-a je postao F. Gaži.
No komunisti nikada nisu bili iskreni prema HSS-u. Unatoč stalnim pokušajima uspostavljanja suradnje, komunisti su cijelo vrijeme nadzirali kretanje i rad stranačkih čelnika. O tome svjedoči izvješće Oznina Kotarskog obavještajnog centra Koprivnica od 4. ožujka 1944. koje se bavilo samo čelnicima HSS-a u koprivničkom kotaru. Uz popis ljudi koji su vodili HSS u Đelekovcu, Torčecu, Sigetecu, Delovima, Drnju i Botovu, izvješću su priložena opširna i različita zapažanja o svakome od njih, od političkih do osobnih karakteristika. I u svim drugim izvješćima te tajne policije uvijek je s posebnom pozornošću promatran rad HSS-a i njegovih ljudi.
Štoviše, komunisti su pred kraj rata i neposredno nakon njega likvidirali i neke viđenije predratne lokalne vođe HSS-a kako im ne bi bili prepreka kod preuzimanja vlasti nakon rata. Zacijelo najpoznatiji primjer za to jest ubojstvo oca Franje Tuđmana koji je bio aktivni član HSS-a prije rata, a u ratu je primljen u Komunističku partiju. Tuđman je puno kasnije doznao tko je ubio njegova oca Stjepana i pomajku Olgu 24. travnja 1946. godine i detalje o tome kako su ubijeni. Bilo je više verzija, pa se nagađalo da je Stjepan ubio suprugu i onda sebe, da je to bio nesretni slučaj, da ih je možda ubila i Ozna...
A onda je Tuđman u svome dnevniku, koji je Večernji list objavio prije desetak godina, na dan 23. svibnja 1986. zabilježio: “Poslije valjda punih petnaestak godina došao nam Štef Krkač, zagorski partizanski prvoborac, rezervni potpukovnik JNA. U razgovoru mi ispričao tko je ubio moga oca i majku (tj. maćehu). Prisutni brat moje supruge, Franjo Žumbar, rezervni kapetan, sada na radu u Nuklearnoj centrali Krško, u hrvatskoj kvoti kadrova. I moja supruga Ankica. Mog oca i ženu mu ubili su Franjo Poturica i Stjepan Papa, tada 1946. bili su na dužnosti šefa i pomoćnika šefu kotarske UDB-e za Klanjec... Bilo je to vrijeme kad su noću likvidirali ugledne HSS-ovce, osobito stare radićevce, da im ne bi politički smetali.”
Gotovo godinu dana poslije, na obljetnicu njihove smrti 24. travnja 1987. Tuđman piše: “Osim svih političkih dužnosti, od predsjednika Okružnog odbora Zagorja do predsjednika Oblasnog Zagreba, te od člana ZAVNOH-a i AVNOJ-a, otac je već u ratu bio primljen za člana KPH, pa i Okružnog komiteta KPH Krapina. Formalno čak nije smatran HSS-ovcem, kao Gaži, Prvčić, Lakuš, već komunistom, pa ipak nisu mogli podnijeti radićevštinu, što će reći hrvašćinu, u njemu, a i osobnu neovisnost. I njegov ugled u narodu. Ubiše ga. Thermidorsko bezumlje.”
Josip Manolić bio je susjed Franje Tuđmana i često su se znali susresti. Tuđman je tako u četvrtak 4. rujna 1986. zabilježio jedan od tih njihovih susreta, iz kojega je proizišla zanimljiva informacija:
“Na Iličkom trgu sretoh susjeda Jožu M. Odbio sam da idemo u krčmu na kavu. Dovezao me do kuće, ali smo ostali razgovarati u autu. O Stevi Krajačiću. Kakav bijaše i kakav odlazi… Potkraj 1944. dana je direktiva: sve istaknute HSS-ovce koji se nisu priklonili – ukloniti!! Tako je, što on zna, u Bjelovaru likvidiran zastupnik Ileković (??). Tko je dao direktivu? Politbiro Jugoslavije i Hrvatske. To je sigurno! Ali tko je donosio osobne odluke?! Bakarić? Krajačić? Neki skup? Za takve ljude kao što je bio moj otac – i to u travnju 1946. – sigurno na najvišoj razini: član ZAVNOH-a, AVNOJ-a, predsjednik oblasnog odbora Zagreba.”
Po čemu su onda komunisti bili drukčiji od ustaša i drugih totalitarista? I onda će neki i danas tvrditi da Tito nije išao preko leševa?
Cak i danas, kada se podrazumijeva da zivimo u demokraciji, istina tesko dolazi na vidjelo. Zasto? Zakljucite sami.