Teheran, golema metropola smještena pod planinama Alborza, već mjesecima živi u atmosferi nervoze, a posljednjih tjedana ta se nelagoda pretvorila u otvoreni strah. Grad s oko 15 milijuna ljudi mogao bi zaista ostati bez vode, ne metaforički, nego doslovno. Rezervoari koji ga opskrbljuju prazne se brže nego što se uspijevaju napuniti, a najveći među njima, Karaj brana, spustio se na samo 8 posto kapaciteta. To je razina na kojoj sustav jedva drži glavu iznad vode. U pojedinim četvrtima slavine se preko noći gase, u drugim jedva kaplje. Ljudi se bude usred noći da uhvate sat ili dva kada voda nakratko proradi, pune boce, kante, umivaonike, sve što stane ispod slavine. Predsjednik Masoud Pezeshkian uputio je dramatičan apel građanima da maksimalno štede, uz poruku da se razmatra i evakuacija dijelova grada ako "nulta točka" postane stvarnost, prenosi SkyNews.
Iako sušni periodi nisu neobični za Iran, ova jesen bila je ekstremna. Nacionalni meteorološki centar potvrdio je da su rujan, listopad i studeni bili najsušniji u posljednjih 50 godina, s padalinama čak 89 posto ispod prosjeka. Kiša koja bi se obično pojavila nakon ljeta jednostavno nije došla, a Iran je već godinama u nizu vrućih sezona, uz klimatske promjene koje podižu temperature i ubrzavaju isparavanje. Stručnjaci upozoravaju da se situacija ne može objasniti samo klimom. Profesor Kaveh Madani, jedan od vodećih iranskih stručnjaka za vodu, opisuje stanje kao "bankrot vodnih resursa". Kaže da je problem rezultat desetljeća prekomjerne potrošnje i pogrešnih procjena te uvjerenja da će nova infrastruktura riješiti izazove zemlje koja zapravo nema dovoljno vode za ovakav rast.
Teheran je 1979. imao oko 4,9 milijuna stanovnika, danas ih je gotovo dvostruko više. Ali potrošnja vode nije samo rasla usporedno s populacijom, skočila je još brže. Sedamdesetih godina trošilo se oko 346 milijuna kubnih metara godišnje, a sad oko 1,2 milijarde. Uz rast životnog standarda sve više kućanstava ima perilice rublja i posuđa, pa se troši sve više i više. Kada su površinske zalihe počele padati, grad se okrenuo podzemnim akviferima, drevnim rezervoarima koji su se punili desetljećima. U posljednjih godina oni su davali između 30 i 60 posto gradske vode. No to je otvorilo novi problem, jer se akviferi troše brže nego što se mogu obnoviti. Prema analizi objavljenoj u časopisu Science Advances, razina podzemnih voda oko Teherana pada za oko 101 milijun kubnih metara godišnje. To je voda koju nekoliko kišnih mjeseci ne može vratiti, jer se stvarala generacijama.
Akviferi nisu rezervirani samo za Teheran. Tisuće poljoprivrednika u okolici crpi istu vodu za navodnjavanje usjeva. Država je godinama poticala rast poljoprivrede kako bi bila prehrambeno stabilnija, ali sada je jasno da se grad i sela bore za isti izvor. U nekim područjima već je vidljivo slijeganje tla i pucanje površine, klasični znakovi iscrpljenih podzemnih voda. Predstavnici vlasti često govore da je kriza posljedica klimatskih promjena, starih vodovodnih cijevi koje prokišnjavaju i nedavnog sukoba s Izraelom koji je navodno usporio održavanje sustava. Iako ti faktori imaju ulogu, mnogi stručnjaci smatraju da se time pokušava prikriti dugogodišnje loše planiranje i preveliko oslanjanje na brane i velike projekte.
Profesor Madani kaže da je Iran predugo vjerovao da će inženjering nadmudriti prirodu, umjesto da se gradi održiva potrošnja i bolja kontrola korištenja vode. Ovakve krize nisu izolirane. Cape Town je prije nekoliko godina bio na korak od potpunog presušivanja, a čak i London, koji većini zvuči kao grad s vječnom kišom, ima sve manje raspoložive vode zbog rasta stanovništva i slabe infrastrukture. Teheranov slučaj samo je najdrastičniji primjer koliko su urbani vodovodni sustavi ranjivi.
Najcrniji scenarij za Teheran bi bio dan kad se slavine više uopće ne bi punile, ni danju ni noću. To bi moglo izazvati masovnu humanitarnu krizu, selidbe stanovništva i težak udarac ekonomiji, a političke posljedice bilo bi teško predvidjeti. Ako zima ipak donese više kiše i ako grad uspije drastično smanjiti potrošnju, Teheran bi mogao dobiti malo vremena, možda nekoliko mjeseci ili godina predaha. No za sada ljudi žive među kantama i spremnicima, slušaju vremensku prognozu kao najvažniju vijest dana i čekaju kišu koja bi im makar privremeno vratila mir. Pouka je jasna, voda više nije nešto što uzimamo zdravo za gotovo, a današnje društvo ako ne shvati to ozbiljno i ne kontrolira svoj "konzumerizam", dočekat će sve više gradova "Teheranski slučaj".