Kako znamo da smo zdravi, po kojoj definiciji to određujemo?

Tema zdravlja i kada nema bolesti višestruko je utkana u unutarnji svijet današnjeg pojedinca, a osim intimne preokupacije, predmet je razgovora u svakodnevnim susretima, sve do pretjerivanja ili opterećenja onih kojima zdravlje nije svakodnevna opsesija (svojevremeno sam čuo da je u jednoj uglednoj skupini umirovljenika koji su se redovito okupljali u istoj kavani postojalo pravilo: zabranjeno je razgovarati o bolesti i novcu).

Skrb za zdravlje dio je ravnoteže, ali i općeg standarda, pa i prestiža, da bi se u slučaju potrebe (ako već nije stanje bolesti) osiguralo najbolje liječnike, brze pretrage izvan liste čekanja, s još uvijek važnim i sveprisutnim obrascima osobnih veza s poznatim i cijenjenim liječnicima, kao optimalnom brigom za zdravlje i, ne daj, Bože, bolesti. Uspješan građanin treba imati "svoga" kardiologa i urologa, kao i zubara od imena i stalnog odvjetnika na glasu. Ne treba posebno naglašavati da je skrb o zdravlju sastavnica osobnog i obiteljskog proračuna "jer je zdravlje skupo". Ne ide se na put bez očitovanja na redovitu preporuku službenika putničke agencije na putno i zdravstveno osiguranje. Ovakva briga postaje sve veća kako raste broj godina, a s njima i strah od obolijevanja, kao i drugih svakojakih nesreća koje prijete na sve strane. Već spomenuta putovanja slijede nakon dugih i iscrpljujućih priprema, koje na kraju postaju veći teret od veselja i izazova koji se očekuje na putovanju. Tužno je gledati naše starije sugrađane koliko se brinu o stvarima koje su im donedavno bile potpuno izvan interesa, pa onda i izvan opterećenja i tjeskobe.