Prošle godine obilježena je 80. obljetnica formiranja Jugoslavenskog zbjega u Egiptu, dok će se 2026. godine navršiti 80 godina od njegova rasformiranja i povratka posljednjih izbjeglica u Dalmaciju. Ovaj jedinstveni i često nedovoljno istraženi dio hrvatske i jugoslavenske povijesti 20. stoljeća bio je tema razgovora u podcastu projekta "SNOVI" s dr. sc. Jurom Trutanićem, povjesničarem s Odsjeka za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Više od El Shatta: ispravna terminologija
Premda se u široj uporabi često koristi naziv "zbjeg u El Shattu", povjesničar Trutanić naglašava kako je taj termin reduktivan i neprecizan. El Shatt, pustinjsko područje na Sinajskom poluotoku blizu Crvenog mora, bio je lokacija većine (tri do šest, ovisno o razdoblju) logora jugoslavenskog zbjega, no postojala su još dva: El Khatatba blizu Kaira i El Tolumbat nedaleko od Aleksandrije. Svi ti logori bili su pod jedinstvenom upravom jugoslavenskog zbjega u Egiptu, što je bio i njegov službeni naziv. Neki povjesničari koriste termine "hrvatski zbjeg" (Mateo Bratanić), jer je izbjeglo stanovništvo pretežno gotovo u cijelosti bilo hrvatsko, ili "dalmatinski zbjeg" (Branko Radonić), jer je velika većina izbjeglica bila iz Dalmacije.
Historiografski status i neistraženi aspekti
Unatoč pojedinim tvrdnjama o pokušaju sustavnog prešućivanja ove teme u suvremenoj Hrvatskoj, Trutanić ističe da činjenice govore suprotno. Primjerice, Vlada RH obnovila je 2004 – 2005. memorijalno groblje u El Shattu, Hrvatski povijesni muzej organizirao je veliku izložbu (2007.), na Sveučilištu u Zadru obranjena je 2009. doktorska disertacija o zbjegu (Bratanić), HRT je snimio dokumentarni film “Pustinjska priča”. S druge strane, tema zbjega ipak je u napisanim sintezama hrvatske povijesti tek uzgred spomenuta, ili je potpuno izostavljena.
Dok u Jugoslaviji nastaje opsežno djelo Dušana Plenče o zbjegu (1967.), u Hrvatskoj se nakon osamostaljenja objavljuju još značajniji znanstveni radovi, poput kataloga izložbe Hrvatskog povijesnog muzeja (2007.) i spomenute disertacije Matea Bratanića (2009.), te najnovije i najopsežnije monografije povjesničara Branka Radonića "El Shatt - Dalmatinci u pustinji" (2023.). Jedna doktorska disertacija o jugoslavenskom zbjegu u Egiptu obranjena je i na Sveučilištu u Ljubljani u autorstvu Kornelije Ajlec (2013.). No, dr. Jure Trutanić u svojoj doktorskoj disertaciji ukazuje na aspekte teme koji zahtijevaju daljnje historiografsko istraživanje i preispitivanje, izvan prevladavajuće emocionalnih kategorija, za što postoji obilje arhivskog gradiva (npr. 99 kutija i 454 knjige samo u Državnom arhivu u Splitu).
- Faktična izdvojenost zbjega iz nadležnosti hrvatskoga komunističkog vodstva oko Andrije Hebranga, unatoč formalnoj podređenosti. Uprava zbjega je račune polagala ponajprije središnjici jugoslavenskoga komunističkog pokreta oko Josipa Broza Tita.
- Utjecaj spolne, dobne i obrazovne strukture zbjega (većinom djece i žene, tj. politički neizgrađeno stanovništvo niske razine obrazovanja) na političko-ideološke stavove izbjeglica i odluku o povratku u Dalmaciju pod novim režimom totalitarnih obilježja.
- Učinci posvemašnje komunističke indoktrinacije koja se provodila ponajviše cenzurom i novinskom propagandom, uključujući primjere kriminalizacije nadbiskupa Alojzija Stepinca u logorskom tisku početkom 1946. godine.
Motivi odlaska: bijeg od ratne opasnosti, ali i prisila
Do formiranja zbjega dolazi nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. u kontekstu nadolazeće njemačke okupacije Dalmacije. Civilno stanovništvo, koje se u kratkom "intermezzu" izložilo podržavajući kratkotrajnu i provizornu partizansku vlast, povlači se pred Nijemcima zajedno s partizanskim jedinicama na srednjodalmatinske otoke, naposljetku na otok Vis. Strah od njemačkih zločina, dodatno potenciran partizanskim narativom, bio je glavni motiv za pristupanje civila iz Dalmacije zbjegu. Krajem 1943. i početkom 1944., uz logističku pomoć Britanaca, 38 – 39 tisuća ljudi evakuirano je prema južnoj Italiji, od čega je nekoliko tisuća mobilizirano i vraćeno na ratište u Dalmaciju. Oko 7000 ostaje u južnoj Italiji, dok je oko 28 000 evakuirano dalje prema Egiptu. Trutanić napominje, pozivajući se i na memoare Savke Dabčević-Kučar, da je manji dio stanovništva bio prisilno uključen u zbjeg, što se nerijetko previđa.
Odabir Egipta i ustroj vlasti
Transport izbjeglica u Egipat rezultat je odluke britanskih vojnih vlasti, nikako želja samih izbjeglica. Logori u području El Shatta prethodno su služili britanskoj 8. armiji, a nakon izmještanja ratnih operacija na apeninsko tlo, korišteni su za pozadinske svrhe i smještaj izbjeglica. Logistički nije bilo moguće zadržati velik broj izbjeglica u ratom zahvaćenoj južnoj Italiji, pa Titu nije preostalo drugo nego prihvatiti britansku odluku o transportu za Egipat.
U Egiptu je uspostavljena vanjska i unutarnja uprava zbjega.Naime, Britanci su vršili vanjsku kontrolu (transport, logistika, zapovjedništvo), dok su jugoslavenski kadrovi organizirali unutarnju samoupravu. Centralni odbor zbjega (COZ), podređen Oblasnom Narodnooslobodilačkom (NOO) za Dalmaciju, upravljao je logorskim, rajonskim i šatorskim odborima, preslikavajući model paralelne “narodne vlasti” izgrađene u zemlji. Odbori zbjega bili su čvrsto integrirani u jugoslavenski komunistički sustav, uz prisustvo partijskog kadra koji je osiguravao provođenje tada aktualne političke linije Narodne fronte – uključive prema neistomišljenicima, pa i svećenicima, uz širenje političke osnovice, ali uz potpuni nadzor članova Komunističke partije (KP).
Život u zbjegu: Inkluzivnost, indoktrinacija i svakodnevica
Premda su komunizam i religija doktrinarno gledano nespojivi, odnos prema katoličkim svećenicima I vjerskoj praksi u zbjegu je bio uglavnom inkluzivan, izuzev kratkoga početnog perioda u kojemu se mogu primijetiti naznake tzv. "lijevih skretanja". Ovo je bilo ključno za stvaranje pozitivne slike o Titovoj vlasti među Saveznicima i u međunarodnoj javnosti, jer je zbjeg funkcionirao i kao "promidžbeni punkt" prema Zapadu. Istovremeno, provodila se snažna i sustavna indoktrinacija izbjeglica, najviše posredstvom glasila Naš list.
Svakodnevni život bio je primjer izuzetne organizacije i ljudske izdržljivosti u teškim pustinjskim uvjetima. Zbjeg je funkcionirao kao država u malom (state-building process). Uspostavljene su škole, bolnice, dnevni tisak, pošta, radionice, bogat kulturni život (priredbe, zbor pod vodstvom maestra Josipa Hatzea), čak i partizanske straže, ali i obavještajna služba. U zbjegu su boravile mnoge poznate osobe poput književnika Ranka Marinkovića i Vjekoslava Kaleba, ali i mladi hrvatski komunisti čija je zvijezda tek bila u usponu, poput već spomenute Savke Dabčević-Kučar, Ante Josipovića i Iva Bojanića.
Odgođeni povratak i značaj za novu Jugoslaviju
Drugi svjetski rat u Dalmaciji završen je bitkom za Knin potkraj 1944., no povratak izbjeglica (repatrijacija) odužio se sve do ožujka 1946. Glavni razlog bili su logistički problemi i kašnjenje britanskih brodova, što je po svemu sudeći bilo povezano s pogoršanjem vanjskopolitičkih odnosa između Tita i zapadnih Saveznika. Zanimljivo je da su logori nastavili funkcionirati i nakon repatrijacije partizanskog zbjega, sve do studenog 1948., udomivši nekoliko tisuća onih koji se nisu htjeli vratiti u komunističku Jugoslaviju, uključujući i jugoslavenske monarhiste koji su za trajanja rata boravili na Bliskom istoku.
Za jugoslavenski komunistički pokret zbjeg u Egiptu bio je značajan kao:
- pokazatelj svijetu da će nova Jugoslavija biti organizirana, pluralna i tolerantna odnosno sredstvo jačanja međunarodne pozicije Titova pokreta
- mjesto za obrazovanje, obuku i političko-ideološko formiranje stanovništva u kontroliranim uvjetima odnosno inkubator za stvaranje ideološki pravovjernih građana, ali i upravljačkoga kadra nove Jugoslavije
Ipak, sudbine povratnika u Titovu Jugoslaviju bile su različite. Dok su neki doživjeli afirmaciju, drugi su se našli na udaru represije nove vlasti, poput svećenika Hvarske biskupije don Andra Štambuka, unatoč tomu što je aktivno sudjelovao u NOP-u te bio čak i predsjednikom Centralnog odbora zbjega.
Povijesna epizoda uspostave i dvogodišnjega trajanja jugoslavenskoga zbjega na pijesku Egipta kompleksno je svjedočanstvo o patnji, domišljatosti i izdržljivosti dalmatinskoga čovjeka u ekstremnim uvjetima, sve pod okriljem jedne ideologije. Taj nesvakidašnji fenomen nedvojbeno zaslužuje uravnotežen istraživački tretman te dostojno mjesto u historiografiji i kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.