Još jedna prilika da naučimo kako se u politici iza domoljublja uvijek skrivaju nesposobnjakovići i hulje

Uvjeren sam da nisam osamljen u osjećanju nelagode, sve do gotovo fizičke mučnine, na spomen riječi domoljublje. Riječ je samo riječ. Slova nanizana u naziv ili ime neke pojave, stvari ili bića. Ali, problem je u načinu na koji se riječ (zlo)upotrebljava.

Ima predmeta koji su napravljeni zato da se potroše, izližu, poderu i na kraju bace. Cipele, na primjer. Ali, za razliku od onoga u čemu hodamo, riječ cipela uvijek je jednako čvrsta i u svojoj običnosti postojana. Traje i vjerno služi svojoj svrsi bez pomoći postolara. Ali, koliko je apstraktniji ili na nekoj vrijednosnoj ljestvici uzvišeniji pojam, toliko je veća opasnost da se riječ koja ga označava zbog loše, pogrešne, zlonamjerne ili prekomjerne upotrebe potroši, izliže, obljutavi i čovjeku zgadi.

Takva je riječ domoljublje. Sastavljena od doma i ljubavi, u sebi nosi dvostruko snažan naboj i mogućnost da uzburka osjećaje. Upravo nad tom riječju posljednjih je godina počinjen veliki zločin. Pravi verbicid. Počinili su ga Tomislav Karamarko, HDZ, Domoljubna koalicija i čitavo mnoštvo što samozvanih, što izabranih i zaposlenih glasnogovornika, predstavnika i predvodnika skupina širokog političkog spektra zvanog hrvatska desnica. Prekomjernost upotrebe poprimala je osobito zastrašujuće razmjere tijekom predizbornih kampanja, o velikim praznicima i blagdanima, u crkvama, komentarima i na gotovo svim političkim skupovima desnog predznaka.

Međutim, prekomjerna i prečesta upotreba nipošto nije najgore što se riječi domoljublje dogodilo. Naime, ako se političari hvale i diče svojim domoljubljem u kontekstu usporedbe s drugim političarima ili strankama, oni samim tim, čak kada to i ne izreknu, svojim suparnicima i političkim protivnicima pripisuju i spočitavaju njegov manjak. No, hrvatska desnica, HDZ, čitava Domoljubna koalicija, a ponajviše njihov politički predvodnik Tomislav Karamarko uglavnom nisu bili toliko suptilni da bi ostali samo na hvaljenju i isticanju vlastitog domoljublja. Mnogi od njih, a prije svih Tomislav Karamarko, koji je davao intonaciju i primjer, činili su mnogo više od upozoravanja na manjak domoljublja svojih neistomišljenika.

Najprije su sebe same proglasili i mjerom i jedinim ovlaštenim mjeriteljima hrvatskog domoljublja. A onda su, prema tom izopačenom kriteriju, počeli ocjenjivati ostale, sve dok dobru polovicu hrvatske politike, biračkog tijela, građana i naposljetku hrvatskog naroda nisu proglasili – neprijateljima. Dakle, ne lošim ili preslabim domoljubima u odnosu na nedostižnost njihove uzorne ljubavi prema Hrvatskoj, nego baš neprijateljima.

U tom izmišljanju, stvaranju i etiketiranju neprijatelja, hrvatska je desnica, nažalost, uglavnom iscrpila svu svoju maštovitost i kreativnost.

Otkako je krenuo u pohod na vlast, od Tomislava Karamarka mogli ste čuti samo vrlo uopćene kritike loše gospodarske politike SDP-a i Vlade Zorana Milanovića i Kukuriku koalicije. Ali, i te općenite opaske i primjedbe, kakvima se svi mi, laici, razbacujemo uz kavu, Tomislav Karamarko morao je začiniti rječnikom svoje vlastite domoljubno-političke ekonomije. To što su bili nesposobni, u Karamarkovim govorima bio je manji grijeh Milanovića i njegovih. Naglasak je bio na pridjevima kao što su nenarodni, protunarodni, anacionalni, protuhrvatski..., da nabrojimo samo one najblaže. Uglavnom, sve suprotno od domoljublja, vrline kojom je Karamarko najčešće kitio svoj ljudski i politički profil i ispirao svoja usta.

Osim što su sami tako govorili, na takvo prosuđivanje i osuđivanje neistomišljenika poticali su i sve svoje simpatizere i podupiratelje. Nažalost, s velikim uspjehom. Svaki kritičar ili oponent bilo čega ili bilo koga s desnice, po kratkom postupku bude proglašen jugonacionalistom, komunistom, boljševikom ili, najjednostavnije, Srbinom. A ako je doista Srbin, onda četnikom.
Stara je to priča. Onaj tko želi voditi narod, a ne zna, ne može ili ne želi pružiti mu išta novo, svježe, maštovito, lijepo, nadahnjujuće, opipljivo i ohrabrujuće, takav ljudima uvijek daje ono što je najlakše proizvesti: neprijatelje.

Hillary Clinton neki je dan ovako opisala kampanju Donalda Trumpa: “On želi pobijediti potpirujući u ljudima strah, trljajući im na rane sol i neprestano ih podsjećajući kako je on sâm velik.”
Upravo u tome usavršio se Tomislav Karamarko na čelu Domoljubne koalicije. Ljudska srca naložiti strahom, utrljati sol u rane i proglasiti se zaštitnikom i iscjeliteljem. I na taj je način pobijedio – zamalo. Aktualna politička predstava, kakvu u našem neiskustvu s demokracijom nismo mogli ni zamisliti, ima mnogo slojeva, uzroka, povoda i mogućih ishoda. Doduše, Tomislavu Karamarku i čitavom HDZ-u svakim danom, čini se, ostaje sve manje mogućih dobrih poteza.

Jedan dio desnice već upozorava: Karamarko mora otići, ali, ako se na vlast vrati Milanović, to je kraj. Kraj čega? Valjda Hrvatske, svijeta i naših života. A zašto? Pa zna se, zato što je Milanović anacionalan, nenarodan, protunarodan...

Upravo zato, kako god da se ova domoljubna havarija završi, u onome što se već dogodilo ja vidim veliku priliku za HDZ, za desnicu, ljevicu i sve ljude u ovom društvu i narodu koji tu staru lekciju još nisu svladali, da sada nauče i za sva vremena upamte: u politici se iza domoljublja uvijek skrivaju nesposobnjakovići i hulje.

Meni će dugo trebati da s tako običnog, normalnog i prirodnog pojma domoljublje sperem glas i neiskrenost Tomislava Karamarka. Riječ je gadno okužena i bilo bi najbolje da je na neko vrijeme stavimo u karantenu, da je barem jedan čitav izborni ciklus ne koristi nitko. A onda, za nekih pet ili deset godina, neka je očišćenu svečano izrekne onaj tko to zasluži pameću, mudrošću, poštenjem i radom za dobro svih.