Je li trebalo zbog pokolja u zagrebačkoj školi – otkazati Božić?

Hrvatska će još dugo biti u dubokom PTSP-u nakon nezamislivog zločina u zagrebačkoj školi. Svima nama koji imamo djecu u školskim klupama užasavajuće kristalno je jasno – to je mogla biti bilo koja škola i bilo čije dijete. Moje. Ili vaše. Ili bi već sutra moglo biti. I svi bismo jednako tako proklinjali koga god treba i ne treba – Boga, vladu, narod, državu – kako bismo iznudili pomoć da se tako nešto više nikad nigdje ne ponovi.

Nažalost, mnogo lakše reći nego učiniti. To što imamo pravo zahtijevati ne znači da su naši zahtjevi nužno garantiraju sigurnost našoj djeci. Čak i kad bismo našli tisuće poluosposobljenih zaštitara za hrvatske vrtiće, osnovne i srednje škole (a nemamo ih gdje tražiti osim u Bangladešu), posve je jasno da se time ne bi ništa promijenilo osim osjećaja da smo nešto – makar pokušali. Dovoljno je reći da je 13-godišnji ubojica u beogradskoj školi prvo likvidirao zaštitara. A napasti se može bilo gdje – i ispred škole, na školskom igralištu, na ulici, u autobusu. Zaštitari su, nažalost, prije svega placebo. Možda nužni placebo, ali ne živimo u iluziji da će biti presudni u sigurnosti naše djece. Vidimo da čak niti obilje vatrenog oružja nije preduvjet za monstruozni zločin. Dovoljna je i hladna, bešćutna, oštrica kuhinjskog noža.