EKSKLUZIVNO Prvi donosimo detalje iz famozne 'Predstavke' o kriminalu u MORH-u

Je li Gojko Šušak 1994. uhodio Josipa Perkovića?

Foto: import
Je li Gojko Šušak 1994. uhodio Josipa Perkovića?
25.11.2005.
u 14:27
Pogledaj originalni članak

Godina 1994. bila je politički vrlo burna. Hrvatska je stenjala pod srpskom okupacijom trećine svoga teritorija, spremao joj se plan Z-4, a unutar vladajućeg HDZ-a kulminirao je raskol zbog sukoba oko vlasti koji je rezultirao stranačkim raskolom, čiji su predvodnici bili Stipe Mesić i Josip Manolić.

Bio je to i sukob "šuškovaca" i "antišuškovaca", u kojemu su ova dvojica izgubila. No, mnogi su već zaboravili da je Hrvatsku tada potresla i famozna "Predstavka" trojice časnika SIS-a Nikole Krište, Antonija Lekića i Ivana Drviša, u čijemu je nastajanju sudjelovao i Miro Laco, koji je na kraju ipak nije potpisao. "Predstavka" je upozorila na teške kriminalne radnje unutar vojske, bila je poslana svim saborskim klubovima zastupnika, ali ubrzo su svi njezini primjerci zaplijenjeni te je bunkerirana kao državna tajna.

Ne sjećam se više što je tada odbor zaključio. Puno je vremena prošlo. Ali i danas znam da smo svi bili konsternirani kad smo ju pročitali rekao nam je Đuro Perica, tada šef saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost.

"Siva eminencija"
Njezin cjelovit sadržaj nikad nije došao do javnosti, a u ovom trenutku je i te kako zanimljiv, kao i tadašnji događaji, u slučaju Josipa Perkovića, bivšeg šefa Udbe u Hrvatskoj, pa šefa SIS-a i pomoćnika ministra Gojka Šuška, a zatim i njegova savjetnika, zapravo "sive eminencije" hrvatskih obavještajnih služba. "Predstavka" je sada zanimljiva jer je, kako tvrde tadašnji djelatnici SIS-a, nastala upravo zbog Perkovića. No, prava istina, čini se, nije ni na jednoj strani.

Večernji list prvi donosi dio "Predstavke" koji se odnosi na Perkovića, a njezin je sastavni dio i velika kaznena prijava protiv njega koju je podnio SIS, odnosno potpisao je Antonio Lekić, tada jedan od načelnika SIS-ovih odjela. Neki od onih koji su upućeni u njezino nastajanje, danas tvrde kako je sve zapravo počelo te 1994. kad su tadašnji časnici SIS-a, njezini autori, uhvatili časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka u nezakonitim radnjama, a koji je bio Perkovićev čovjek. Šanek je nakon obrade pristao na suradnju, pa su ga ozvučili te tako počeli prisluškivati Perkovića i pratiti ga.

Također tvrde da je provođenje obrade nad Perkovićem osobno potpisao pokojni ministar obrane Gojko Šušak, a i da je za raščišćavanje bio i pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Štoviše, potvrđeno nam je da je Krištu i njegove kolege Tuđman osobno primio bez Šuškove nazočnosti te su oni, valjda, to shvatili kao potporu. I kad je već 90 posto posla bilo gotovo, odjednom je sve puklo. Kako tvrde tadašnji svjedoci, Perkovićeva je tajnica u fotokopirnom stroju našla jedan list prijepisa snimljenog razgovora Perkovića i Šanka, odnijela ga je šefu te je Perković shvatio što se događa. I onda je sve krenulo munjevitom brzinom. Šušak im je zapovjedio da prestanu s obradom.

Državna tajna
Tuđmana su pak neki uvjerili da je "Predstavka" usmjerena protiv HDZ-a i njega. Kako su njezini autori osjećali da neće još dugo biti u SIS-u, na brzinu su skupili ono što su imali, te su sastavili opsežnu "Predstavku" i poslali ju u Sabor, kao i kaznenu prijavu protiv Perkovića u kojoj je navedeno niz optužba na njegov račun. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Oni su ubrzo izbačeni iz SIS-a i sve je proglašeno državnom tajnom. Prijava je bila podnesena vojnom državnom odvjetniku, koji je odbacio dio u kojemu se Perković optužuje za ubojstva i pripremu ubojstava hrvatskih emigranata. Ali, nije odbačen najveći dio nje koji je prebačen civilnim pravosudnim tijelima nakon što su ukinuti vojni sudovi i tužiteljstva.

No, do danas ta kaznena prijava nije riješena, iako smo vidjeli dokaze da je, primjerice, zagrebačka policija u travnju 2000. pozivala na obavijesne razgovore. Zanimljivo je i to da je Šanek kao ključni svjedok poginuo 1995. na autocesti Zagreb Karlovac kad se autom zaletio u kamion koji se polukružno na njoj okretao. Neki i danas sumnjaju da je to bila samo nesreća.

Lekić danas o tome više ne želi puno pričati. Kaže da ga to više ne zanima.

Bilo je kako je bilo, a do danas se ništa na bolje nije promijenilo. Mi smo poštovali zakonsku proceduru, ali sve je na kraju završilo u ladicama. Danas imamo Sabor, Vladu i premijera koji valjda najbolje znaju što će učiniti kratko je prokomentirao Lekić.

Druga strana
Druga strana pak ima svoju priču. Po njoj, svi koji su bili umiješani u "Predstavku" imali su prljave ruke od 1990. do 2000., da bez njih nije prošla ni jedna "zmazanoća", da su neki od njih bili i prije 1990. agenti Udbe, te da su radili uvijek za nekoga. Štoviše, ti tvrde kako su SIS-ovci Šanka oteli te ga uz prijetnje prisilili na suradnju, odnosno da laže, i da je sve bilo usmjereno na rušenje Tuđmana. Ali i da se preko Perkovića i danas lome politički i ini interesi. Neku sredinu u tome vidi tadašnji šef UNS-a Krunislav Olujić, kojemu je "Predstavka" bila prvi slučaj s kojim se trebao pozabaviti čim je došao na tu funkciju.

- Tada su se događale ružne i prljave stvari i nitko u svemu tome nije do kraja čist. Dečki su u sve to prenaivno ušli, čak mislim da su bili ohrabrivani, ali tako da ih je Tuđman s jedne strane primio, a s druge odmah naložio njihovo procesuiranje. Jer, čitava istraga nije se vodila o navodima iz "Predstavke", u kojima sigurno ima i dosta istine, nego o njezinim autorima. Bio je to klasični sukob dviju struja u MORH-u, a ja sam imao nezahvalnu ulogu da u roku od jednog dana proučim sve. Dečki imaju sreće što ih tada nisu osudili zaključuje Olujić.

Do Perkovića nismo uspjeli doći. Županijska državna odvjetnica iz Zagreba Višnja Lončar odgovorila nam je pak da je ta prijava odbačena 14. srpnja 1997. jer da je nakon opsežne kriminalističke obrade utvrđeno "da nema dovoljno osnovane sumnje da bi prijavljeni počinio kaznena djela koja su mu se stavljala na teret". Na potezu je Njemačka.


Zastare u Perkovićevu slučaju još nema

Nekoliko pravnika i odvjetnika konzultirali smo s pitanjem je li za optužbe protiv Josipa Perkovića za slučaj Stjepana Đurekovića i drugih nastupila zastara, kako neki nagađaju.
Zajednički odgovor jest da zastara još nije nastupila. Naime, ubojstva hrvatskih emigranata bila su krajnje podmukla i osobito okrutna, pa se radi o kaznenom djelu teškog ubojstva.
Krivičnim zakonom SFRJ i Osnovnim krivičnim zakonom RH bilo je propisano da će se suizvršitelj (supočinitelj), pomagatelj i poticatelj kaznenog djela ubojstva kazniti kao da ga je sam počinio, a to je propisano i Kaznenim zakonom.
Relativni rok zastare pokretanja kaznenog postupka za ubojstvo jest 25 godina računajući od dana počinjenja djela. Zastara se, među ostalim, prekida svakom postupovnom radnjom što se poduzima radi pokretanja kaznenog psotupka prema počinitelju te nakon svakog prekida počinje ponovno teći.
U Perkovićevu je slučaju prekinuta dva puta. Prvi put 1994. kad je SIS podnio kaznenu prijavu te drugi put 1999. kad je protiv njega kaznenu prijavu podnio Nikola Štedul.
A apsolutni rok zastare jest dvostruko vrijeme relativne zastare, u ovom slučaju 50 godina. Nakon toga se više ne može pokrenuti kazneni postupak.

Pogledajte na vecernji.hr