Kada krajem godine budemo zbrajali ono što se dogodilo u 2013., ostavka papa Benedikta XVI. bit će na vrhu ljestvice najvažnijih događaja. To je nešto što se nije dogodilo od 1415. godine pa je samim tim ovaj događaj povijesni. No puno je zanimljivije i važnije ono što leži u pozadini ove odluke.
Tim više jer smo prije osam godina bili svjedoci dosta dugog razdoblja tijekom kojeg je bilo potpuno jasno da papa Ivan Pavao II. zbog teške bolesti doista nije bio sposoban voditi Crkvu onako kako bi je bio vodio da je bio potpuno zdrav i vitalan. Iako se i tada razglabalo o ostavci, do nje nikada nije došlo.
U trenucima kada je Joseph Ratzinger izabran za papu brojni poznavatelji prilika u Katoličkoj crkvi komentirali su da je on svojevrstan prijelazni papa, onaj koji će na nekoliko godina biti most između veličanstvenog pontifikata Ivana Pavla II. i nekog novog snažnijeg pape oko čijeg imena tada još nije bilo konsenzusa. U tom pogledu Ratzinger je, kao jedan od najbliskijih suradnika pape Wojtyle, bio odluka koja je osiguravala kontinuitet, odnosno svojevrsno dovršavanje onoga što je njegov prethodnik zamislio i započeo.
Kada se sve zbroji i oduzme, ostaje zaključak da je Benedikt XVI. bio nekakav “time out”, predah koji je Vatikanu trebao omogućiti potpunu introspekciju, detekciju slabih i loših točaka i barem u grubim crtama zacrtavanje puta prema naprijed. Nakon jučerašnje ostavke vjerojatno su se mnogi koji se bave vatikanskim prilikama upitali je li taj posao planiranja budućnosti donekle obavljen i je li vrhuška Vatikana iznjedrila kandidata koji je zaista sposoban širom otvoriti sve prozore i vrata i u Crkvu pustiti svjež zrak koji joj je neophodan da počne disati punim plućima, no koji je istodobno nezgodan i krajnje izazovan zrak koji donosi treće tisućljeće kršćanstva, ali i svekolika kriza kroz koju prolazimo.
Prije osam godina, kada je Joseph Ratzinger postao papa, još nije bilo bitnijih naznaka krize koja je tri godine kasnije zahvatila gotovo čitav planet. Iako je to na prvi pogled bila prvenstveno financijska i gospodarska kriza, kad se dublje pročeprkalo, jedini zaključak koji se mogao donijeti jest da je korijen svega duboka moralna i duhovna kriza, odnosno ozračje u kojem mnogi misle da ciljevi opravdavaju sva sredstva i da zapravo nije previše bitno je li put koji vodi prema superprofitu posut svekolikom nesrećom, nepravdom i siromaštvom. Iako su se protiv nemani neoliberalnog kapitalizma digle brojne sekularne organizacije, pokreti i prosvjednici, Katolička crkva ostala je čudno tiha i bez prave ideje i vodstva u ovoj situaciji u kojoj je zapravo mogla odraditi veličanstven posao definirajući moralnu i duhovnu prekretnicu.
No ništa od toga se nije dogodilo, a papu Ratzingera mnogi njegovi kritičari, klerici i laici, unutar same Crkve optužuju da nije znao odgovoriti na duh vremena i da je svojim krutim i konzervativnim potezima srušio autoritet i popularnost Katoličke crkve, a paralelno je u kardinalski zbor primio tolik broj izrazito konzervativnih kardinala da praktički neće biti previše moguće izabrati papu koji bi bio radikalno različit od Benedikta XVI., odnosno osobu koja bi se na pravi način mogla suočiti sa složenom i slojevitom krizom u kojoj se nalazi Katolička crkva, ali i cijelo čovječanstvo. Odgovor se mora pronaći brzo, a onaj koji ga ponudi i postane predvodnik, bez obzira na to koliko to teško, mučno i zahtjevno bilo, bit će i pobjednik.
Opet malo odlazim u književnost zato što u posljednje vrijeme sve više razmišljam o Dostojevskom i o njegovu velikom inkvizitoru iz Braće Karamazovih. Jednostavna priča o Isusu koji je nakon 1500 godina došao u Sevillu u “kontrolu” pa ga je veliki inkvizitor u tamnici prepoznao i upitao: “Zašto si došao da nam smetaš!” Možda je ključ u tome da kršćani s toga veličanstvenoga nauka ogule talog dvaju tisućljeća i smjeste ga u današnji trenutak. Odgovor bi mogao doći sam od sebe.